Prolog

438 32 38
                                    

Kako se tačno opisuje i dočarava zvuk kidanja papira?

Upravo čujem taj zvuk, duboko u svojoj glavi, iako ne bi trebalo.

Ne bih trebala da čujem ništa jer sam ,samo tih nekoliko trenutaka,  u veštački izazvanoj komi. Ali upravo taj neopisivi zvuk odzvanja mojim ušima.

Ne bih trebala da osetim ništa, ali tih nekoliko trenutaka osetim kako nešto cepaju u meni.

Kada otvaram oči, kao što su me upozorili, dobijam užasnu glavobolju. Glavobolju toliko snažnu da na tren potiskuje svu paniku koju sam do sad osećala.

To je kratkotrajna posledica vađenja Komunikatora.

-Žig. Pravila.Pa teleportacija. - govori visoki crvenokosi muškarac pridržavajući me za mišicu da ne padnem, u isto vreme me navodeći kuda treba da idem.

Naviknuta na to navođenje, kao i na crvenokosog kojeg poznajem oko nedelju dana, poslušno krenem.

Klimam glavom usput, ne pokazujući pri tome moje prihvatanje toga, samo potvrđujem da razumem šta mi govori.

Odvode me do sledeće prostorije dugačkim tamnim hodnikom. U njoj se ne nalazi ništa osim stola, sa malom pravougaonom spravicom na njemu.

-Tvoja ruka. - govori drugi muškarac.

Ovaj poseduje veoma malo reči u svom rečniku a izražava se rečenicama koje u sadrže najviše dve reči. Izgleda kao da je neko nasumice nabacao razne delove tela sa drugih ljudi, tako stvorivši jednu ogromnu čudnu osobu. Ja ga u mislima zovem 'Razbacani'.

Pružam mu ruku, nije kao da imam izbora, a on je namešta na stolu ispravljajući moje zgrčene prste.Zatim uzima onu malu stvarčicu sa stola pa je postavlja iznad moje šake, paleći je.

Sve što osetim je bol.To, i čudni miris dok se niz brojeva pojavljuje na mojoj ruci.

"To je miris spržene kože"-shvatam stiskajući zube sve dok muškarac ne gasi aparat i ne vraća ga na sto.

Tupo zurim u taj niz brojeva.

" Obeležena sam, zauvek. "

-Javiš se Morninu kad stigneš. Verovatno će te on i  dočekati.On će te poslati dalje gde treba da ideš. - govori crvenokosi.

Klimam glavom, i dalje gledajući u isto mesto.

-Možeš da se krećeš kuda hoćeš kad ne odrađuješ svoju kaznu. Ali ne približavaj se bilo kojoj državi. Nije kao da to ikako i možeš uraditi, ali svejedno. Ne lutaj po Divljini. Opasno je napolju. -

Klimam glavom, osećam kako se panika opet skuplja u mom stomaku kada me povedu ka sledećim vratima.

Ali zaostajemo ispred njih, iako se otvaraju pred nama.

-Kontrola za...-čovek zastaje, krajem oka vidim kako upućuje upitni pogled preko mene ka Razbacanom.

-Pet.-odgovara ovaj kratko.

-Pet godina? - crvenokosi zvuči iznenađeno -Koliko je dobila? -

-Deset. -

-Šta si to mogla da uradiš da dobiješ 10 godina kazne?!- sad zvuči zaprepašćeno.

"Mislim da sam dobro prošla.Ipak sam i dalje to ja."

Crvenokosi se sad naginje ispred mene, uzimajući od Razbacanog moj dosije.

"Imam dosije. " mislim držeći se uspravnom uprkos potrebi da se sklupčam na podu i zaplačem.

Uhvatim jedan sažaljivi pogled koji mi crvenokosi upućuje, pre nego što se pribere pročišćavajući grlo.

-Ako se pokažeš dobro, za pet godina na kontroli će ti smanjiti kaznu. -

Ćutim ponosno.

-U redu je, vratićeš se.- govori.

Odmahnem glavom.

-Nisam kriva. -progovaram posle ko zna koliko vremena, glas mi je potpuno neprepoznatljiv, grub i promukao.

Crvenokosi na to slaže ramenima.

-Ko smo mi da ispitujemo odluke Suda i Nebeskih. - govori kruto.

"Da im kažem? Svejedno se ovoga neće ni sećati. Ništa ne mogu da izgubim, čak i da mi ne poveruju. "

-Iskorišćena sam i lažno optužena. -

-Ućuti. - naređuje Razbacani grubo -Pročitali smo sve.-

-Ono što hoće da kaže - crvenokosi pokušava da ublaži njegove reči -je da si počinila ogroman prestup. -

Nekako mi se sviđa ovaj čovek. Saosećajan je, nasuprot njegovom grubijanskom izgledu. Verovatno bi bili dobri prijatelji, kad mu ne bi uklonili sećanje na mene, i kad ja ne bi bila Osuđena.
-Prepametan si ti za ovo mesto. -kažem uverena u to, na šta čovek slaže ramenima.

-Tiha voda breg roni. - odgovara, na šta bih se ja nasmejala ali sam previše uplašena za to, pa on dodaje -Vreme je da kreneš. -

Noge mi istog trena zadrhte, a sav vazduh mi pobegne iz pluća. Uzdišem duboko u pokušaju da nadoknadim izgubljeni kiseonik dok me provode kroz poslednja vrata.

Osuđena. To sam ja.

Ne Nepriznata. Ne Priznata, niti Nebeska.  Osuđena.

Panika me sad potpuno obuzima. Ipak, pored svog straha se nasmejem nekako dvojici muškaraca ispred mene kada me postavljaju na malo uzvišenje koje predstavlja teleport.

-Nećemo te zaboraviti. - govori, na moje zaprepašćenje,  Razbacani.

Klimam glavom, iako ne verujem u to.

A onda se moja dva najveća straha obistine u jednom trenutku.
----

Ništa nisam uradila.Uvek sam bila dobar građanin Skaja. Pratila uputstava i pravila, kako mi je rečeno.

Nebeski; Vlada.

Aetera ; naša planeta.

Divljina;  napolje, van zaštite Skaja. Divljina i ja.

Deset godina.
----

-Ko preživi pričaće.  - mrmljam drhtećim glasom zatvorenih očiju, spremna na najgore.

Nisam ni slutila koliko toga sam već mogla da ispričam. Samo da sam imala hrabrosti.

Aetera : Ja, NebeskaWhere stories live. Discover now