Darovi Elemenata

10. poglavlje

(može usputni? ly:* )

Dalenta je ušla u prostoriju koja je bila napravljena od debelih zidova kao i hodnik i bez ikakvog prozora. Srsi su je prošli tijelom kada je shvatila da će biti ovdje dokle god ne nauči kontrolirati moći.

Čuo se zvuk otvaranja vrata, a gospođa Jalaf je podignula pogled i rekla Dalenti da čeka ovdje.

''Nije da imam gdje ići...'' promrmljala je i sjela na hladan i prašnjavi pod, nije čak ni marila što će vjerojatno uprljati kristalno bijelu haljinu koju je nosila, kao da je to bitno pokraj svega što se upravo događa. 

''Thumaya, što radiš ovdje?!'' 

''Došla sam provjeriti kakva je situacija ovdje...'' čula je glasove u hodniku.

''Nismo još počeli, ali moraš otići i to odmah! Djevojka bi mogla izgubiti kontrolu svaki čas...''

''Ući ćeš s njom unutra?!'' Dalenta je začula prestrašeni uzvik.

''Nemam drugog izbora Maya. Ona treba moju pomoć, kako misliš da će svladati svoju moć bez mene s njom?''

''Da si ovdje vani i daješ joj upute? Estrella, ne smijemo dozvoliti da ti se nešto dogodi, znaš to!''

Čuo se duboki uzdah.

''Znam, ali ona je moj element, ne može me povrijediti. Sada idi, ulazim unutra.''

I sekundu kasnije, gospođa Jalaf je ušla u prostoriju, Dalenta na to nije ni obraćala pažnju jer su joj ruke ponovno počele gorjeti jer su minutu prije prestale.

''Gospođo...'' počela je, ali ona je već klečala na podu preda njom i primila ju za ruke. Dalenta ih je grozničavo pokušala izvući iz njenog stiska, ali bezuspješno, no odmah je shvatila da joj vatra ne šteti. Štoviše, izgledalo je kao da vatra prelazi iz Dalentinih ruka u njene i upija se u njih.

''Na kratko sam suzbila vatru, ali vratit će se, moraš ju sada naučiti kontrolirati.''

''Ili?''

''Ili će ona početi kontrolirati tebe i umrijet ćeš, u gorim slučajevima...''

''Što je gore od smrti?'' dvoje crvenih očiju su se gledale, ali gospođa Jalaf je skrenula pogled.

''To sada nije bitno, bitno je da skoncentriraš na sljedeće što ćeš napraviti.''

''A to je?''

''Zatvori oči.''

I zatvorila ih je, osjećala je vrućinu kako joj se ponovno javlja u dlanovima, ali znala je da se vatra nije pojavila, barem još. 

''Isprazni um.''

''Kako da to napravim?!'' glas joj je zadrhtao jer je tek sada počela shvaćati težinu ove situacije.

''Misli na nešto lijepo... Zamisli se na proplanku, pustom proplanku pod plavim nebom.''

Dalenta je u mislima ležala na travi dok su joj sunčeve zrake grijale obraze, a leptiri letjeli oko glave. 

''Sada zamisli tamo posudu.''

''Posudu?''

''Nešto kao vrč, zamisli ga.''

Uzdignula se na laktove sa trave i ugledala na njoj nešto što nije pripadalo tamo, običan smeđi vrč. 

Klimnula je glavom, ali u tom trenutku je znala da su joj se ruke zapalile jer je vrućina bila jača nego inače, a sudeći prema pobjeglom uzdahu iz usta gospođe Jalaf, to se i dogodilo.