Darovi Elemenata

18. poglavlje

''Jesi li siguran Ris? Ne želim da misliš da te tjeram na nešto, ako mi ne želiš reći...'' počela je Dalenta nakon što su već oko desetak minuta hodali u tišini do Risove kuće u koju će, usput, Dalenta prvi put zakoračiti. Počela ju je malo hvatati nervoza zbog toga što će joj Ris ispričati.

''Siguran sam, zaslužuješ znati.'' klimnuo je i nakon još par minuta, našli su se pred ogromnom kućom koja je bila ograđena visokim zidinama.

''Ti-ti živiš ovdje?'' progutala je knedlu.

''Moja majka je bila u vijeću, bili smo bogati, a ove zidine su također mjere opreza, zbog nje.'' 

''Nisi mi rekao da imaš ovakvu kućerinu.'' rekla je zadivljeno, a on se zahihotao.

''Ima li razlike?'' povukao ju je i našli su se pred kamenim zidom, a Dalenta nije razumjela kako da uđu u ovu kuću koja naizgled nije imala ulaza. 

Pokucao je na zid, a Dalenta ga je gledala kao da nije normalan, zar bi ga trebao netko čuti?

''Kuća Manduovih, kako vam mogu pomoći?'' glas je kanda dolazio iz zida, ali tek je tada Dalenta shvatila da je tamo maleni zvučnik i mikrofon. 

''Elizabeth, ja sam, imam posjetioca.''

''Jeste li sigurni gospodine Mandu? Znate da nije sigurno...''

''Da, siguran sam.'' prekinuo ju je.

''Onda dobro.'' i zid se počeo dizati.

''Idemo.'' rekao je Ris, a ona je nesigurno krenula za njim gledajući kako se zid veličine kapije spušta iza njih, osjećala se zarobljeno.

''Ti me nisi oteo, zar ne?''

''Zar se vračamo na onu prvu večer upoznavanja?'' pitao ju je, a ona se nasmijala. Sjetila se da ga je slično pitanje pitala i tu večer.

''Dobar dan gospodine Mandu, vidim doveli ste prijateljicu.'' dočekala ih je žena tamno smeđe kose i preplanulog tena, ali imala je nervozan pogled.

''Dalenta.'' Dalenta je pružila ruku, a gospođica Elizabeth ju je nestašno prihvatila još uvijek nervozno grickajući usnu.

''Još uvijek ne mislim da je ovo dobra ideja, ali dobro... Probat ću zadržati vašu majku da vam ne smeta...''

''Zapravo Elizabeth, volio bih upravo suprotno.''

''Molim?!'' razrogačila je oči kao da se nadala da neće čuti taj odgovor.

''Volio bih da ju Dalenta upozna.''

''Gospodine Mandu...''

''To je moja zadnja, ne želim više o tome razgovarati, ona mi je majka za Boga!'' povisio je glas i namrštio se.

''Naravno, ali znate da se brinem za vašu i od ove djevojke ovdje sigurnost.'' 

''Znam.'' uzdahnuo je. ''Svejedno ostajem pri svojem, dovedi ju u dnevni boravak.''

''Tko je to?'' pitala ga je Dalenta.

''Njegovateljica moje majke.''

''Znači tvoja majka je još uvijek... Mislim, kada si pričao o njoj zvučalo je kao da je... Znaš...''

''Mrtva?'' podignuo je obrvu. ''Ponekad mi se čini i da je.'' zagrizao je usnu i skrenuo pogled.

''Ovaj, želiš li nešto popiti?'' pitao ju je kada su došli u dnevni boravak, Dalenta je primijetila da je gotovo sve bilo građeno od srebra, barem se tako činilo, i od stakla, a namještaj je bio prekriven nekakvom neobičnom tkaninom.