Darovi Elemenata

34. poglavlje

(a/n; prije nego krenete sa čitanjem voljela bih kada biste ostavili glas na prethodnome nastavku jer sam ga morala u sasvim novi nastavak napisati kako bi svi bili u mogućnosti da ga pročitaju, pa ako niste ostavili glas na tome novom voljela bih kada biste to napravili :) usput, objavila sam svoju knjigu za covere Sonder, zahtjevi kreću od ljeta, ali ću postavljati neke premade pa biste mogli baciti pogled)

"Je li to taj cvijet?" Dalenta je pitala vadeći cvijet koji je virio iz džepa Vilcinih hlača. Pogledala ju je, pa zatim cvijet i namrštila se te klimnula.

"Vratila sam se jučer kod stabla i opet je tamo bio taj cvijet." objasnila je i vratila se prevođenju teksta.

Prošlo je tjedan dana od kada su Dalenta i Ris donijeli odluku o neviđanju, a Dalenta ga nije nijednom vidjela. Imala je osjećaj kao da je prošla cijela vječnost od kad je bila u njegovoj prisutnosti, a to ju je već sada lomilo iznutra. Osjećala se prazno bez njega pokraj sebe, osjećala se usamljeno.

"Hej, što je bilo?" Vilca je primijetila kako je zašutjela, a Dalenta je samo odmahnula glavom i legla se na svoj krevet. Nije još bila spremna razgovarati o tome.

Vilca je otvorila usta kako bi još nešto pitala, ali u tom trenutku su Daenerys i Thelma, njihove cimerice, ušle u sobu u pratnji još par njih. Vilca je brzo sklonila knjigu i cvijet i na krevet stavila knjigu iz Magičnih bića i krenula učiti. Dalenta je učinila isto, mislieći da će joj barem to skrenuti misli sa Risa.

To se pokazalo neuspješnim jer je već deset minuta čitala prvu rečenicu, a da ni riječ nije zapamtila. Cijelo vrijeme je razmišljala što li Ris sada radi i osjeća li se i on ovako? Odmahnula je glavom pokušavajući razbistriti misli i obratiti pozornost na knjigu pred sobom. Školska godina počinje u ponedjeljak, to jest sljedeći dan i Dalenta je znala da će tada vidjeti Risa, ali znala je i da mora učiti jer preko praznika gotovo nije ni takla knjigu. Gotovo.

Glasno je izdahnula i zatvorila knjigu. Bacila je pogled kroz prozor i primijetila da je sunčano, ali osjetila je hladnoću, iako to njoj neće biti problem, uzela je deku i knjigu sa sobom te izašla iz sobe. Krenula je prema mjestu gdje je osjećala Risovu prisutnost, na mjesto gdje je ona bila najjača i s time se nadala da će učenje tamo biti uspješnije.

Našla se na njihovom brdu sa pogledom na Elemeste, prostrla je deku i legla se na nju te krenula učiti. Imala je osjećaj kao da je on pokraj nje, kao da se ništa nije promijenilo, a oni su ponovno bili ovdje. Zatim, u misli joj se uvukao onaj posebni dan, dan kada je ona pokušala vježbati dok joj je Ris služio za odvraćanje pažnje. Obrazi su joj se zacrvenili na samu pomisao što se dogodilo poslje toga. Poslje njihovog ljubljenja Ris ju više nije želio ni taknuti, a Dalenta je znala da je tu umješan još jedan ozbiljniji razlog, osobni razlog zašto se tako uzrujao samim sobom. Znala je da više nikada neće saznati razlog njegove uzrujanosti, više ništa neće biti kao prije.

"I opet, mislim o njemu!" zagunđala je i okrenula se na leđa. Zaklopila je oči pokušavajući razmišljati o nečemu drugom, ali on je bio poput neke bolesti, širio se njenim venama bez njenog pristanka, uvlačio joj se bio pod kožu. Znala je da ne može samo tako zaboraviti na njega niti ga preboljeti, do vraga, to nije ni željela. Nije ga željela zaboraviti, nije ga željela preboljeti, željela je da sjedi sada točno kraj nje. Željela ga je primiti za ruku, poljubiti ili ga čak samo gledati. Željela je razgovarati sa njim, smijati se s njim, pa čak i slušati njegove perverzne komentare i crveniti se. Željela je njega.

Stavila je ruku preko očiju.

"Gotovo je Dalenta, saberi se!" mrmljala si je u bradu, ali što je ona više željela preusmjeriti svoje misli sa njega, to su one više dolazile.