Darovi Elemenata

40. poglavlje

Dalenta je u šoku koračala ulicama grada, njenog grada Elemestea. Mnoge kuće su bile u ruševinama, a ako nisu bile u ruševinama bile su barem pougljene od požara. Na svu sreću, glavna zgrada WAFE je bila cijela, što je značilo da je Aramansko stablo bilo kompletno.

Dalenta i Ris su iscrpljeno hodali prema WAFE-u - gdje je gospođa Jalaf rekla da se nađu - dok im je pod nogama kvrcalo staklo i ostaci ruševina. Dalenta je pomislila što bi se bilo dogodilo da nisu napravili štit? Bi li išta ostalo od njihove zemlje? Što bi se bilo dogodilo da su ga brže napravili? Je li bi posljedice bile ovako velike? Vjerojatno ne bi, ali Dalenta nije željela razmišljati o tome, postojale su razne mogućnosti koje bi spasile ovu zemlju. Počeli bi s Vilcom i vjerom u nju, pa zatim zaljubljivanjem u Risa i to okrivljavanje bi išlo sve do Dalentinog dolaska u Elemeste. Što bi bilo kad bi bilo? - pitanje koje ima toliko različitih odgovora, ali pitanje na koje se ne isplati odgovarati jer ne možemo promijeniti prošlost i sami sebi stvaramo sve veću krivnju pokušajima da odgovorimo na njega. Jedno pitanje. Jedno pitanje koje ruši zidine, ali one mentalne.

Dalenta se trudila ne postavljati to pitanje, znala je da je mogla učiniti više, trebala je učiniti više, ali nije.

To ju je uništavalo.

Naglo je stala. Srce joj je počelo brže kucati i imala je osjećaj da će povratiti. Trebala je napraviti više. Osjećala je osuđujuće poglede na sebi, nije znala jesu li bili stvarni ili ih je samo zamislila, ali gadila se samoj sebi. Čim je došla u ovu zemlju stavila ju je u opasnost, zašto već tada nije shvatila mig i otišla? Napustila ovu zemlju i time zaštitila ostale Elemole? Zašto je bila toliko sebična? Zašto nije zaustavila osjećaje prema Risu?

Zašto, zašto, zašto?

Vidjela je da se Ris zabrinuto okrenuo prema njoj, vidjela je njegove usne kako se pomiču, ali ništa nije izlazilo iz njih. Nije se mogla pomaknuti, a ni odgovoriti, bila je paralizirana. Disanje joj se pojačalo, imala je osjećaj da se guši.

Oblio ju je hladan znoj, smrzavala se, što se događalo? Ris ju je pokušao dotaknuti, ali ona je odjednom našla kontrolu nad svojim tijelom i odmaknula se. Morala je otići, nije ga smjela povrijediti.

Ponovno nije mogla disati, ali to je preraslo u bol u njenom prsnom košu. Zar umire? Je li to to? Baš sada, kada je sve gotovo?

"Dalenta..." čula je daleki zvuk Risovog glasa, okrenula se oko sebe. Stajao je još uvijek ispred nje.

"Diši..." čula ga je kako govori. "Sve će biti u redu, gotovo je, samo se smiri i diši."

Poslušala ga je, iako ništa nije bilo u redu, natjerala se da si kaže da sve jest u redu. Duboko je udahnula i izdahnula, njeno srce je još uvijek bolno nabijalo u grudima, ali prisilila se nastaviti disati.

Tada je sve završilo, bol u prsima je nestala, disanje joj se vratilo u normalu, ali se još uvijek smrzavala.

"Š-što se dogodilo?" pitala je, a Ris ju je povukao da sjednu na zidić.

"Imala si napad panike." rekao je.

"Nikada nisam imala napad panike." zbunjeno je odgovorila. "Barem mislim..."

"Dalenta ono što trebaš znati je to da nisi kriva ni za što oko nas." uzeo je njenu ruku u svoju i počeo raditi umirujuće krugove palcem na njenoj nadlanici.

"Ali... Da ja nisam..."

"Svi su napravili greške." prekinuo ju je. "Ti, ja, pa čak i gospođa Jalaf. Svi smo jednako krivi za ovo što se dogodilo kao i ti, nema smisla da svu krivnju svaljuješ na sebe jer će te samo pokopati."