Njih dvoje su različiti svjetovi!
Ona,mlada,lijepa Dalmatinka. Cura koja bi život dala za Hajduka.
On,mlad,zgodan,želja svih djevojaka. Ali ima jednu manu- igrač je Dinama.
Hoće li ono što treperi njima u srcima,onaj sjaj u očima kada se pogledaju,p...
Budim se u nekoj sobi. Glava me užasno boli,imam osjećaj da će eksplodirati. Ne sjećam se uopće kako sam dospjela ovdje. Posljednje čega se sjećam je kako moj otmičar pada na pod. Još uvijek čujem glas onog dečka koji me je spasio,ali nažalost nisam mu vidjela lice. Ne znam ništa o njemu,samo se mogu nadati da je tu,da mu zahvalim na svemu. Ne želim ni pomisliti što bi bilo da nije naišao. Kad se samo sjetim da sam opet mogla proživjeti sve ono od prije dvije godine. Sigurno je i ovo onaj gad Boris isplanirao. Odjednom se vrata sobe polako otvore. Kroz njih proviri Zvone i samo prošapuće nešto nekome iza sebe. Tada u sobu uđe Toma noseći veliki buket crvenih ruža i ogromnog medvjedića.
Oops! Această imagine nu respectă Ghidul de Conținut. Pentru a continua publicarea, te rugăm să înlături imaginea sau să încarci o altă imagine.
"Ljubavi moja,kako si? Izvoli,ovo je za tebe!"
"Hvala ti,nisi se trebao mučiti. Dobro sam,valjda. Još sam malo u šoku." -nježno sam rekla. Glas mi je toliko bio tih i podrhtavao je,pa je Toma sjeo pored mene na krevet i nježno me zagrlio.
"Nemoj da te bude strah. Sada sam tu,a tu ću i ostati do kada god me ti budeš željela. Ništa u vezi tebe mi nije teško niti mučno. Da mogu zvijezde s neba bih ti skinuo."-rekao je to i poljubio me s toliko nježnosti u tjeme,dok je prstima prolazio kroz moju kosu. Na tren sam zaklopila oči i tada sam se sjetila onog dečka koji me je spasio. Pogledala sam u Tomu zbunjeno.
"Toma,kako sam dospjela ovdje? Tko me je spasio?"
Stao se vrtiti i gledati po sobi,a onda je počeo priču.
"Kada sam bio gotov s treningom,čekao sam te,ali nije te bilo. Odlučio sam prošetati oko stadiona kako bi te potražio,tada sam te ugledao kako ležiš na podu u nesvijesti. Odmah sam se zabrinuo i donijeo te ovdje u bolnicu. Ne znaš ni sama kako sam se prepao,srce mi je stalo. Na tren sam mislio da ću te izgubiti,a to si nikada ne bi oprostio."-rekao je to i snažno me zagrlio.
"A što je bilo s mojim otmičarom? Tko je to bio?"
"Policija ga je odvela na ispitivanje,Zvone je sada tamo da izvidi situaciju. Ne znamo tko je on,ali je jako opasan. Sreća pa si prošla tek s kojom ogrebotinom."
"Toma,što ako ga je Boris poslao. Bojim se jako." - rekla sam kroz suze.
On me je samo zagrlio i prislonio moju glavu na svoja prsa. Tiho sam jecala dok me je on nježno ljubio po obrazu,a prstima mrsio moju kosu.
"Ljepotice moja,nitko ti ništa neće. Sada sam uz tebe." -to su bile posljednje riječi kojih se sjećam prije negoli sam utonula u san.
Toma p.o.v.
Tea je tako mirno spavala u mom naručju. Izgledala je poput anđela. Kada bi samo znala istinu,ali ne smijem je izgubiti. Bolje da ovako živi,ne mogu si dozvoliti da ode od mene. Odjednom se počela komešati i buncati. Sigurno onog gada opet sanja.
Tea p.o.v.
"Ne,molim te prestani. Borise,pomozi,molim te."
"Neka mi netko pomogne. Preklinjem vas. Spasite me!"
