SARAH ✔

Nije jos vrijeme

Svaki moj osjet je zamro, ne cujem Jamesa, ne osjetim vise njegove ruke.
Tama je okolo i ako ovako izgleda smrt, stvarno mi se ne svidja.
Padam sve dublje u taj ponor i mislim da mu nema kraja.
Koliko je samo duboko pitam se?
Pokusavam otvoriti oci a nemam snage, zelim pomaknuti usne ali ni za to nemam snagu.
K vragu! Htjela bih vikati da me netko cuje, da mi netko pomogne.
Mir i tama su tako zastrasujuci.
Bojim se, uzasno se bojim.
Odjednom u daljini  cujem glasove, daleko su i ne razumijem sto govore.
Kao da zazivaju moje ime ali toliko su daleko da nisam sigurna.
Opet sam pocela osjecati pritisak i bol u prsima, gusim se sa svakim uzdahom. Sve mi je teze disati i ova prokleta bol u desnoj nozi je nepodnosljiva.
Osjecam da netko iglom bocka moje ruke, zelim reci onome tko to cini da jebeno prestane! Glasovi su koje sam cula do prije par trenutaka kao da su se poceli udaljavati.
Vise ih ne cujem, a i bol posustaje.
Opet je samo prisutan mir.
Kao da sam na nekom blazenom mjestu.
Mir je sada nekako drugaciji, nekako bolji od prethodnog.
Otvaram oci i lagano se privikavam  na prekrasan pejzaz koji vidim.
Gledam prostranu livadu, punu cvijeca i nekih visokih stabala.
Muskarci, zene djeca, svi izgledaju tako sretni, nasmijani dok nose u naramcima bukete sarolikog cvijeca. Jos nigdje nisam vidjela ovakvu vrstu.
Sagnem se i uberem jedan, prinesem blizu nosa i uzdahnem duboko. Miris mira, miris spokoja, miris srece. Da, ovaj cvijet mirise na srecu. Mirise na ljubav.
Opijena mirisom osvrcem se oko sebe zeleci upiti svaki kutak ovog mjesta, ali to je naprosto nemoguce. Na koju god stranu pogledala ne vidim kraj, samo ogromno polje puno cvijeca. I nebo je nekako drugacije boje i sunce isto.
Pozelis ostati zauvijek tu, na prostranstvima cvijeca i mira.
Kleknula sam i pocela brati cvijece, sitnije, krupnije, svih oblika i boja. Nasmijem se iz sveg glasa, poput nekokog dijeteta kojem ste upravo darovali zeljenu igracku.
Nitko od prisutnih ne reagira na moj smijeh, ma nitko ni da pogleda u mom smjeru. Pitam se da li me oni uopce vide?
Gledam okolo i primjetim jednu malu djevojcicu kako me gleda i smijesi se.
Djevojcica u bijeloj haljini, plavih ociju i plave kovrcave  kosice. Izgleda kao andjeo. Sjedi na klupi sa jednim djecakom  koji mi je okrenut ledjima i smije se. On pravi vjencic od cvijeta.
Vjerojatno za nju mislim, to je tako predivan prizor koji u moje srce ulijeva srecu i radost.
Pozelim da im pridjem, da ih zagrlim i napravim s njima jos jedan vjencic.
Ustanem i krenem prema klupici na kojoj sjede, djecak je upravo zavrsio svoj vjencic i stavlja ga na glavu ove male preslatke djevojcice. Ljubi ju u celo i uzima njenu ruku i vodi je negdje. Potrcim prema njima ali vise ih ne vidim, vise ih nema.
Izgubili su se na ovom mjestu koje nema kraja.
Legnem na tu klupu i zatvorim oci.
Vrati se... vrati se.... oteše se rijeci sa mojih usna.
S tim rijecima sam usnula u san, san koji mi je bio prijeko potreban.

Ni ne znam koliko dugo sam spavala, otvorila sam oci, gledala u nebo i pozelila da opet vidim onu malu djevojcicu.
Ustala sam se i potrazila ju pogledom.
I vidim ju opet, kleci u daljini i bere cvijece, s njom je opet onaj mali djecak, ona mu nesto prica i smije se.
To joj je prijatelj sigurno, paze jedno na drugo, i vole se.
Izmedju njih postoji neraskidiva spona ljubavi.
Ustanem i laganim korakom krenem prema njima, ne zelim ih uplasiti.
Djevojcica me primjetila i ustala se, sapnula nesto djecaku i krenula prema meni.
Zastala sam na tom mjestu i nisam se mogla vise micati, ocaravajuca boja njenih ociju paralizirala je moje udove, ne dozvoljavajuci mi da se pomaknem. Njene oci su bile slicne mojima, samo su bile jos svijetlije, jos prodornije.
Stajala je ispred mene kao najljepsi andjeo.
Kleknula sam na pod i pogladila ju po kosici, mekana poput najskuplje svile.
Klizila sam rukom sve do njenih ociju i zaustavila ruku na njenom licu.
Bila je tako njezna poput pahulje.
Suze su mi klizilie niz lice, a ona je svojom rukom obrisala svaku.

"Pokazati cu ti nesto, ostani tu."

Rekla je svojim andjeoskim glasom, okrenula se i otisla do djecaka.
Opet mu je sapnula nesto, uzela ga za ruku i povela ga prema meni.
Djecak je hodao pognute glavice cvrsto stiscuci ruku malene djevojcice.
Izgledao je sramezljivo, osjetila sam njegov strah, ali vjerovao je svojoj maloj prijateljici.
Zaustavili su se ispred mene, a djecak se bacio meni u krilo. Docekala sam ga rasirenih ruku i cvrsto ga privukla na svoja prsa, ni ne videci njegovo lice.
Posegnula sam rukom i djevojcicu privukla sebi i grlila ih tako cvrsto ne zeleci ih nikada pustiti.
Moje srce je bilo puno.
Moje srce je opet lupalo i tuklo ludim ritmom.
Zaklopila sam oci i uzivala u ovom trenutku, zeleci da traje zauvijek.
Ljubila sam njihove male glavice,
privijala sam ih sto blize sebi, ne zeleci da postoji i jedan centimetar prostora koji bi nas razdvajao u ovom trenutku.
Djevojcica je spustila poljubac na moju glavu i odmaknula se povlaceci malog prijatelja sa sobom.
Stajali su ispred mene gledajući me u oci, i pogledal sam ih oboje. I ugledah oci tog malog djecacica, moju dusu oblijevala  je toplina, u prsima me stezalo toliko da sam osjetila nepodnosljivu bol. Pogled u tog malog djecaka izbio je sav zrak iz mojih pluca.
I dok su se slapovi suza slijevali niz moje lice, djevojcica se okrenula stisnula se uz djecaka i povela ga u daljinu.
Kretala se lagano a u daljini ih ceka visok muskarac i smije se, ceka ih rasirenih ruku.
Ustala sam se i krenula trcati prema njima kad se djevojcica okrenula.