SARAH ✔

A ovdje sve završava

James...

Ona želi kući... Sada? Nakon što se napokon počela opuštati samnom, nakon svega  što joj se dogodilo noćas!
Tako mi Boga kada su mi javili da joj je pozlilo, još sam bio na pozornici.
Umro sam bio na sekundu i onda opet oživio jer me ona treba.
Odradio sam koncert do kraja, ne pitajte kako, jer pojma nemam ni ja.
Znam da sam sa pozornice otišao pravo na aerodrom i evo me sada tu.
Cijelo vrijeme kroz glavu su mi prolazile užasne stvari, znao sam... Znao sam da joj nije pozlilo malo, jer inače Marco ne bi nazvao.
Ne bi podigli toliku zbrku, znao sam, osjećao sam da nije dobro.
Molio sam Boga da mi ju ne uzme, a kad sam stigao u bolnicu doktorove riječi pogodile su me kao metak.
Ona je bila umrla!!!
Nije me bilo briga što svi prisutni vide moje suze, nije mi bilo ni do čega, samo mi je do nje.
Doktor me pustio u sobu gdje je ležala na krevetu, izgledala je kao da spava, nije izgledala kao da ju linija djeli od smrti, a bila je samo na korak od nje.
Dozivao sam ju, rukama prolazio kroz njenu kosu, poljupcima obasipao njeno lice i oči.
Samo da ih otvori, samo da ugledam ta dva plava oka, a onda mogu umrijeti i ja.
Jer šta je život bez one osobe do koje vam je najviše stalo?
I sva ekipa se vratila i došla u bolnicu, da li je osjetila koliko je voljena i koliko je nekom potrebna?
Osjeća li u ovom stanju?
Sjedio sam do nje i grlio ju, dozivao, prijetio da me ne smije napustiti, suze su nekontrolirano klizile niz moje lice, a bol razdirala moje srce.
Samo da mi ne ode... Samo da mi ostane.
Neka mi je i ovakve tužne, izgubljene i rastrojene, mogu ju popraviti, Bože dragi... Mogu ju popraviti osjećam to!
I onda je svojom rukom dodirnula moju, pomislio sam da umišljam ali samo sekundu kasnije osjetio sam stisak.
Probudila se i bio sam tako zahvalan na tom čudu.
Dok joj je doktor objašnjavao njenu situaciju, stajao sam iza njega i skoro sebi počupao svu kosu, nisam mogao više slušati kako je njeno srce stalo, i kako je faktički bila mrtva pet minuta.
Nisam mogao slušati a morao sam...
I kada joj je doktor govorio kako ima dobre anđele čuvare, tada sam vidio sjaj u njenim očima.
Kako da se neka nevidljiva sila uvukla u njih, zasjale su tako čudno.
A onda hladan tuš..

Dva dana... Dva jebena dana imam između nastupa i trebala je doći i ona, ali ne... Ona umjesto da dođe k meni, ona odlazi. I to kući!
Što da joj kažem? Da ju zaključam u svojoj kući i otmem je od svih i svega? A mogu li je oteti od njih? Da ju zatočim ovdje, da platim doktorima da ju ostave? Mogu to znam da mogu, ja sam jebeni James Parker i ne postoji to što ja ne mogu, novcem možeš svašta dobiti i ako treba kupiti ću cijelu bolnicu.
A varam se... Kako se samo varam....
Ja sam James Parker i postoji jedna stvar koju ne mogu dobiti. Ne mogu dobiti Sarah!

"Kako misliš kući? Što ti pričaš? Ne možeš kući u takvom stanju Sarah."
Vadim se na njeno stanje u kojem se nalazi, ma vaditi ću se na sve živo, pa pozvati i samog vraga u pomoć.
Pogleda me u oči pa spusti glavu i zadubi se u neku točku na krevetu.
Smirujem sam sebe, a kako da se smirim jebo te!?
"Hajde sada spavaj. Ujutro ćemo razgovarati o svemu. Trebaš se odmoriti Sarah."
Sjednem kraj nje i pogladim ju po kosi.
"Spavaj, umorna si."
Još jednom ponovim prije nego se legnem uz nju i izgubim se u snovima.

Jutro je svanulo, doktori i sestre su  dolazili i izlazili iz sobe, pri tome ne govoreći ništa puno o njezinom stanju.
Jednostavno ne znaju, nemaju objašnjenje za njeno srce.
Jebem ti i Amriku i medicinu, skup glupih medicinskih idiota.
Povukao sam se u kut i slušao kako objašnjava doktoru kako zadnjih dana nije spavala, kako se vezala za Willya, i k'o je Willy sad jebem ti da ti jebem!?
I zašto nije spavala!?
Doktor joj govori kako već danas može izići kući, jer oni nemaju nikakvo objašnjenje za to što joj se događa.

Oni nisu normalni...
Poslati će ju kući a jučer im je umrla tu.
"Kako ju možete poslati kući nakon onog jučer?" Ljutito pitam.
Osjeti se bijes u mom glasu, svjestan sam toga jer me Sarah strelja pogledom.