Žao mi je malena

3.1K 206 11
                                    


Sklupčana kao mali mačić u mom krilu, jeca i roni suze za sve ono što je boli, plače zbog svega što je prošla.
Plačem s njom kao malo dijete i nije me sramota. Plačem nad njom i njenom sudbinom. Što je sve do sada prošla tako mlada i nevina. Razumijem sada zašto se onako ponašala, razumijem njene noćne more.
I proklinjem sebe zbog onog što sam joj rekao, mislio sam da je silovana ili zlostavljana. Ovo mi nije bilo ni na kraj pameti.
Stišćem je još bliže sebi i poželim da sam moćan toliko da izbrišem svu bol iz njenih očiju. Da izbrišem sve ono što je preživjela i da bude sretna.
Ali ne mogu! Oni će zauvijek biti tu, dio nje i njenog života.
Nemam pojma kako se osjeća, mogu samo zamisliti, ali ne mogu sebi  dočarati, njenu bol i njenu tugu.

"Žao mi je malena... tako mi je žao."
Kažem joj tiho dok ona svojim suzama natapa moju majicu.
I bole me njene suze više nego što možete zamisliti, bole me toliko da mi dođe da vrištim.
Omotala je svoje ruke oko mene i drži me čvrsto, uhvatila se za mene kao za slamku spasa. I obećavam sam sebi da ću upravo ja biti njen spas i njen izlaz.
Vratiti osmjeh na njeno lice, jer nitko nije lijep tako kao ona kad se smije.
Pomoći joj da prebrodi, ne da zaboravi jer ih ne može zaboraviti. Ali pomoći ću joj da nauči živjeti s time, da se bolje nosi s tom tugom i prazninom.
Kad imate nekog kraj sebe, tko vas voli, podržava i poštuje, sve se može. Tako ću i ja od večeras biti uz nju u svakom trenutku.
Polako ali sigurno prebroditi ću sve s njom.
I boli me što misli da je oštećena!
A ona je sve samo nije to! Želim ju utješiti, želim joj nešto reći ali ne pronalazim prave riječi. I ne postoje prave riječi. To da ce proći i biti s vremenom bolje, da su oni sada na boljem mjestu.... to je čula vjerojatno već tisuću puta.
Možda joj zapravo baš ovo treba,netko da je sasluša i plače s njom. Možda joj treba zagrljaj i tišina. I ja joj upravo to dajem.

Njeni jecaji su se smirili, smirilo se i njeno do sada teško disanje a ja ju još držim u svom krilu i ne želim ju pustiti nikada.

"Oprosti mi molim te. Ali mislila sam da zaslužuješ znati, i evo sada znaš. Znaš sve James." Šapatom mi kaže.
A ja ne znam zbog čega se ispričava, ja sam taj koji bi se trebao ispričati zbog svojih riječi ali ne sada. Još uvjek je uznemirena i mislim da joj je dosta za večeras. Ne želim potaknuti još njenih suza ili nešto gore.

"Nemaš mi se zbog čega ispričavati Sarah. Drago mi je da si mi se povjerila, i obećaj mi sada da ćeš uvjek razgovarati samnom kada ti je teško. Bilo kada i bilo gdje samo me pozovi i ja cu biti tu." Govorim joj kao molitvu dok je grlim sve jače i jače.
Sjetim se da je ne bih trebao tako čvrsto držati pa popustim malo stisak.

"Hvala ti James, hvala što si uz mene i hvala ti što imaš razumijevanja." Govori dok se izmiče iz mog krila i spušta svoje usne na moje lice.

"Jesi li umorna? Želiš li ići spavati?" Pitam ju nesigurno jer još uvijek ne znam kako se sada osjeća.

"Umorna sam kao pas James ali trebam se prvo tuširati. I htjela bih te zamoliti nešto ali neugodno mi je." Sramežljivo mi govori gledajući u pod. I nemam pojma što me treba zamoliti i zašto joj je neugdno.

"Samo reci Sarah kako ti mogu pomoci?"
Osjetim da joj je neugdno i baš me zanima zbog čega. Ništa mi ne pada na pamet što bi ona trebala od mene.

"Znaš trebam se istuširati...ali...Kriste Isuse..."
Zastala je i nikako da mi kaže o čemu se radi. Odlučim ju pustiti i ne pogurivati ju, samo ju čvršće stisnem za ruku i time joj dokazujem da je sve u redu.

"James ja se trebam istuširati ali ne znam hoću li moći sama, mislim pokušati cu, ali možeš li ti biti u blizini za svaki slučaj?" U jednom dahu izgovori zaklopljenih očiju.
Lice joj je crveno, valjda se srami i nema pojma kako je sad lijepa u ovom trenutku.
Želim ju baš sada poljubiti ali to nije dobra ideja. S toga ustanem i pognem joj da i ona učini isto.

"Ne brini malena, biti ću u blizini." Kažem i povedem ju prema kupaonici.

Sjela je na krevet dok sam joj pripremio čistu odjeću, ručnik i ogrtač. I nek sam proklet ako ne uživam u ovome što činim za nju.
Osmjeh zatitra na mojim usnama i poželim se smijati i vikati iz sveg glasa.

"James čemu se smiješ ako mogu znati?" Upita me dok se i ona smije zamnom.
Skužila me jebo te, što da joj kažem sada? Možda da sam poremećeni lik koji uživa u svakoj sekundi s njom i da bi bih bio najsretnija budala na svijetu kad bih joj pomogao da se istušira.
Pogledam ju u oči na šta se ona počne jos glasnije smijati.

"Nemoj mi reći James, ne želim znati zaista. I ovako je već dovoljno smiješno." Kroz smijeh mi kaže i polako se ustane sa kreveta.
Pružim joj stvari i ona laganim korakom krene prema kupaonici a ja se smjestim na krevet.
Duboko u sebi želim da me pozove k sebi a znam da je to nemoguće, i znam da nije u redu s moje strane.

"Biti ću ovdje ne brini ništa." Kratko dobacim dok ona zatvara vrata.

Prođe dosta vremena dok napokon ne čujem zvuk vode, tek tada se opustim i znam da može sama.
Sjedim sam sa svojim mislima i pitam se hoću li moći, hoću li uspijeti u onome što sam naumio?
Hoću li je vratiti u život da se opet smije i živi punim plućima, da diše i gleda prema naprijed. I njene noćne more... možda da posjeti psihologa, nisam siguran smijem li joj to predložiti. A opet i kad ima noćne more ona se smiri u mom naručuju, opusti se kad ju zagrlim i privučem k sebi.

I znam jebeno znam što ću učiniti u vezi toga, samo ću malo morati lagati. Vidjeti ću već noćas kako djeluje moj plan. Ako me uhvati vjerojatno se neću dobro provesti a ako bude onako kako mislim nastaviti ću sprovoditi plan onoliko dugo dok ne bude spremna da joj kažem.

Ja James Parker imam samo jedan cilj od noćas, vratiti osmjeh na njeno lice i pomoći Sarah da opet diše.
Ja ću biti razlog njenog osmijeha i njene sreće. 

*****
Već dugo se nismo družili s njima pa je vrijeme da vidimo što nam radi njih dvoje.
Što je to James naumio vidjeti ćemo! 😘😘😘❤❤❤


SARAH ✔حيث تعيش القصص. اكتشف الآن