XII poglavlje

9.8K 518 15
                                    

   Cele noći nisam spavao, tek sad me sve stiglo, dok u naručju držim svoja dva života, ne mogu  da ne pomislim koliko malo je trebalo da ih izgubim. Moj život bez njih ne bi imao smisla. Onog trena kad sam je ugledao iza leđa svog brata shvatio sam da za to vreme koliko nije bila pored mene da nisam ni živeo, nisam jeo, pio, ma ni do čega mi nije bilo. Suza u oku mog brata, bol u njegovom pogledu razneli su me. Shvatio sam koliko ga boli jer gotovo da sam i ja izgubio ženu koju volim. Nadam se da će i on doživeti ono olakšanje koje sam ja doživeo kad sam zagrlio Minju. Gledam je kako spava, trza se u snu. Voleo bi da imam moć da oteram sve njene demone, da izbrišem sećanje na predhodne dane. Kajaću se dok sam živ što je nisam odveo na more kako je želela. Al za prosutim mlekom se ne žali. Nisam učestvovao u njenom spašavanju, al ne zvao se ja Nenad ako ne uhvatim bagru koja stoji iza cele ove priče. A onda ću polako sa uživanjem da ga reckam i sipam mu so po ranama. Zažaliće dan kad se rodio. Osetim uzdah moje veštice, stegnem je jače, poljubim oba oka da oseti kako joj čuvam san.


    Moj otac!!! Moj brat!!! Kakva kombinacija. Ni za jednog ni u snu ne bi pomislio da su nešto drugo od onog što jesu. Pa jebote za oca sam ceo život mislio da se verao po banderama ceo život. Sad kad razmislim uvek smo imali para, al opet stalno je radio po kućama instalacije, uvodio struju pa sam mislio da je to to. Ustvari sad kad malo bolje razmislim svaki njegov privatan posao je bio van kuće, uvek je ostajao po tri dana minimum. I nekoliko puta je dolazio povređen, navodno padao sa merdevina, krova i slično. E jesmo debili, ko normalan toliko pada!? A majka??? Pa ona je znala!!! Ne verujem da niko od nas nije povezao, moja majka je svo vreme znala čime joj se muž bavi. Milunka lavica, majka, kraljica. Čim se Minja probudi idemo kod njih, da popričamo i da nju sklonim kod njih, tamo će biti najsigurnija. I onda se bacam u potragu za Maksom Ignjović, uskoro pokojnim. 

   Ustanem polako, izvučem se iz kreveta da ne probudim Minju i izađem u kuhinju da stavim kafu. Dok čekam vodu da provri rešim brata da pozovem, da mu zahvalim.

-Mare brate, nisam te probudio nadam se

-Nisi, reci? Jeste li ok vas troje?

-Jesmo, ne brini samo sam hteo da ti kažem hvala. Ne razumem od kud ti u celoj ovoj priči al hvala ti.

-Zahvali mi time što ćeš da je čuvaš i što nećeš da praviš sranja.

-Mare ne mislim...

-Znam te luda glavo, znam da jedva čekaš Makse da se dočepaš. 

-Znaš da moram...

-Ne moraš ti ništa, slušaj me dobro jer ne planiram da ti ponavljam. Ruke da prljaš nećeš, moje su već dovoljno krvave, jenda krv na njima više manje. Ti imaš za šta da živiš, za koga da ostaneš častan. Ja nemam, znam da misliš da je ovo tvoja borba, al nije porodica smo, ovo ću ja da obavim i tačka. Čuvaj mi to bebče. Ne postoji ništa vrednije, znaćeš sutra kad osetiš dah na obrazu sa tih malenih usana. 

-Mare ne možeš...

     I meni moj brat ladno spusti slušalicu. Nema teorije da ovo obavi sam, on je loše, i ubija me što ne znam kako da mu pomognem, jer ne znam ni šta mu se desilo. Boli me što moja krv pati. Strah me da će napraviti neku glupost. Povređen čovek ima pomućen um. I nije mi jasno šta ga je toliko povredilo. Tu je nešto više od ljubavi. On je slomljen čovek. 



    Oko četiri sata popodne stigli smo kod mojih. Naravno Milunka nas kao i uvek, dočekala sa punim stolom svega i svačega. I ona i tata se ponašaju kao da se ništa nije desilo. Mama je samo Minju upitala kako je i da li želi da se odmori. I shvatam da je ovo za njih sasvim normalna situacija. Jebote u kakvoj sam ja bajci živeo. Jedva dočekam da navatam oca nasamo.

Minjina predaja-završena☑️Where stories live. Discover now