IZNEVJERENA cover by @_autumn_ 💕

1.dio - Selma

Kiša pada već treći dan, a čini mi se kao da pada tjednima. Doma sam jer ne mogu raditi po ovakvom vremenu,bavim se fotografijom i trenutno za jedan časopis radim fotoreportažu o prekrasnom etno selu u srcu Bosne.

Za moj posao ovo je nepovoljno vrijeme, jer uz jaku kišu puše veoma hladan vjetar,povremeno odjekuje snažna grmljavina , neobično za ovo doba godine. Proljeće je, ali po ovom vremenu moglo bi se zaključiti da je sredina jeseni.

Uzdahnem i odmaknem se od prozora kad munja odjednom rasvijetli tamno, mračno, prijeteće nebo, a snažan prasak propara zrak. Trgnem se i navučem zastor pa se okrenem i pođem prema sofi u dnevnom boravku i legnem, umotavši se u deku.

Gotovo istog trenutka na mene skoči malo crno bijelo klupko, a meni se na licu pojavi smiješak.

"Loki.. Prepao si se? Ha? Dođi mami." - mačak se poslušno smjestio na mojim prsima i počeo zadovoljno presti na moje maženje po leđima.

Loki... Samo tebe imam, pomislim, a knedla mi se zastane u grlu. I samo tako, sve ono o čemu sam odbijala razmišljati protekla tri dana otkako sam zbog kiše doma, svom snagom i silom se sruši na mene.

Emir.... Jučer sam saznala da će biti u etno selu u isto vrijeme kao i ja, zapravo prekosutra, kada su najavili prestanak kiše i sunčano vrijeme.
On je sa svojim bendom trebao snimati neke kadrove za novi spot, a ja sam uz svoju reportažu trebala još napraviti i nekoliko njegovih fotografija, jer ga je moja kolegica trebala intervjuirati.

Kad mi je to urednik jučer javio, poželjela sam vrištati na sav glas. A onda smisliti neku ispriku i pobjeći glavom bez obzira. Dalje od njega. Od čovjeka kojeg volim cijeli svoj život.
Ali nisam. Samo sam drhtavim glasom pristala, poklopila slušalicu i poput automata se nastavila kretati po kući, hladna poput sante leda, dok je iznutra u meni vulkan emocija prijetio razornom erupcijom.

Jednostavno sam odlučila o tome ne misliti, biti profesionalac i izbrisati sve emocije. Odraditi posao kao svaki drugi. Praviti se da ga ne poznajem.

Koga sam zavaravala? Sebe? Na to pitanje nisam imala odgovor.

Osjetim kako mi se suze skupljaju u očima i ljutito odmahnem glavom. Ne. Neću plakati. Ne za njim. Prsti mi gotovo nesvjesno dotaknu meku tkaninu dekice, a meni istog trenutka bol tisuću noževa propara srce.

Moja djevojčica.... Suze više nisam mogla zaustaviti i one su počele teći, isprva tiho, a onda su se pretvorile u glasno jecanje.

Emir... Asja... Ta dva imena koja su bila moj život. Moja najveća radost i najveća tuga. Koja su mi bila upisana i zapečaćena suzama u moju dušu i moje srce. Čovjek kojeg sam voljela svim srcem i naša kćerkica. Naš anđeo. Anđeo kojeg nikad nisam držala u naručju. Nikad mi se nije nasmiješila, nikad joj nisam ljubila prstiće, ljuljala je, njen tata joj nikad nije pjevao uspavanku. Njen tata ne zna ni da je ona  postojala, da sam osjećala njene udarce u trbuhu, da je voljela čuti njegov glas i da bi se smirila kad bi pjevao na televiziji ili radiju. Ne zna s koliko ljubavi sam joj birala ovu dekicu u kojoj je trebala spavati. Ne zna ime našeg anđela.

Asja... Plakala sam i jecala iz sve snage, Loki se spustio sa mene na pod i nastavio me promatrati, siroti mačak me je često puta vidio u ovom izdanju.

Suze su konačno prestale i ja se bez snage skotrljam na pod, čvrsto držeći dekicu rukama. Bila sam umorna. Iscrpljena. Uspomene su me ubijale, korak po korak.

Kako ću otići prekosutra na to snimanje? Što ću reći Emiru kad ga vidim? Kako će on reagirati kad mene vidi? Je li mu uopće stalo? Je li ikada pomislio na mene u ovih 5 godina?

Naravno da mu nije stalo. O čemu ja uopće razmišljam? On je nastavio živjeti, a ja sam ta koja živi u prošlosti.

On je bio moja prva ljubav, prvi dečko i jedini muškarac kojem sam se predala u potpunosti. Voljela sam ga dok je bio samo dečko koji je obožavao glazbu i sanjao o tome da mu ona bude životni poziv. Podržala sam ga kad se odlučio prijaviti za talent show, iako mislim da sam već tada znala da ću ga izgubiti. Da su pred njim veće stvari. Sjajna karijera.
Emir kojeg sam ja voljela, obični, skromni dečko iz malog grada, polako se počeo probijati u okrutnom svijetu showbizza.I udaljio se od mene. Kad mi je rekao da je gotovo, da ne može biti sa mnom i posvetiti se karijeri, osjećala sam se kao da mi je srce iščupao iz grudi. Ali šutjela sam. Nisam plakala. Pustila sam ga da ode. Zaželjela mu sreću.

Nedostajao mi je. Svakom živom stanicom u mom tijelu. U mojoj duši. U mom srcu. Pet je godina prošlo, a ja ga nisam mogla preboljeti. Zaboraviti.
Krenuti dalje.

Onda sam saznala da je u istom hotelu kao ja. I poslala mu poruku. Da ga želim vidjeti. Bez obaveza. Bože moj, na što sam onda mislila? Što sam očekivala da će se dogoditi? Spavati ću s njim, iskoristiti ga i onda otići kao da ništa nije bilo? Gorko se nasmijem sama sebi. Zapravo, upravo sam to tako zamislila.

Kad se pojavio na vratima sobe, moj je zdrav razum pobjegao kroz prozor. Svi planovi su se rasplinuli poput mjehurića od sapunice.

Sve što sam osjećala su njegove usne na svojima, ničega sam bila svjesna osim njegovih ruku na svom tijelu. Mog raja i pakla. Ujutro sam se obukla i gotovo pobjegla iz sobe. Bojala sam se ostati dok se ne probudi, razgovarati s njim, pogledati ga u oči. Bojala sam se da ću se slomiti i sve mi priznati, koliko ga volim, koliko mi nedostaje, preklinjati ga da pokušamo ponovno. Bila sam kukavica onda, a to sam i danas. Zato sam jednostavno otišla.

Mjesec dana kasnije, u ruci sam držala pozitivan test za trudnoću. U meni se  miješalo stotinu različitih emocija. Sreća, tuga, strah, nada, trenutci blažene euforije su se izmjenjivali sa plačem i tjeskobom.

Nikako se nisam mogla odlučiti i javiti Emiru za bebu. Odgađala sam to, svaki dan pronalazeći novi izgovor, a zapravo sam bila prestravljena. Što ako mi kaže da pobacim? Ne želi sa mnom dijete? Sram me je reći, ali mi tu noć u hotelu, kad smo začeli bebu, nismo progovorili ni riječi, umjesto toga govorili su naši dodiri.Emir kojeg sam ja poznavala i voljela nikad mi ne bi okrenuo leđa. Ali, što ako se promijenio? I tako je vrijeme prolazilo, ušla sam u 6 mjesec trudnoće i saznala da čekam djevojčicu. Odabrala sam ime Asja, jer je to bilo Emiru i meni jedno od najdražih imena. Sve sam pripremila za svoju curicu, samo sam još skupljala hrabrost da razgovaram s njenim tatom. A onda je bilo prekasno.

Ne sjećam se dobro nesreće. Ni bolnice. Samo osjećaja snažne boli, a poslije obamrlosti tijela. Tuposti osjećaja. Moja djevojčica je odlučila postati anđeo. A ja, ja sam umrla iznutra.

Prvih godinu dana nakon nesreće mi je također u magli. Sjećam se terapija, fizioterapeuta, poslije psihijatra.
Oporavila sam se donekle, fizički u potpunosti i počela skupljati krhotine svog života.

Emira nisam vidjela ni čula od one noći u hotelu. Niti sam ga tražila. Nije imalo smisla, naše djevojčice više nije bilo, a ja sam bila previše krhka za susret s njim. Imala sam osjećaj da bi se raspala na komadiće da smo razgovarali. Da bi pala na koljena pred njim. Rekla mu sve. Istodobno sam ga voljela i mrzila svim srcem.

Znala sam da je nastavio sa životom. I s kime i na koji način. I boljelo me je.I bila sam ljuta na njega. Jako. Mrzila sam samu sebe zbog takvih misli, ali nisam si mogla pomoći. On je imao život. Ljubav. Nadu. Ja nisam imala ništa.

Pet godina kasnije, ponovno ću ga sresti. Naravno, mogla sam to izbjeći. Ali, čemu? Prije ili kasnije bi se susreli. Vrijeme je.

Mrzim ga. Zbog svega. Krivim ga za ono što je kriv i za ono što nije. Želim da plati jednako veliku cijenu kao ja. Želim da pati poput mene. Ali nije to ono najgore.

Volim ga. Još uvijek. Jače nego prije.