IZNEVJERENA cover by @_autumn_ 💕

4.dio - Selma

Izašla sam iz automobila i osvrnula se oko sebe, a osmijeh mi se pojavio na licu. Bilo je zaista prelijepo, svuda čista priroda, svjež zrak.

Uputim se prema malom hostelu gdje sam trebala odsjesti, kad čujem glas iza sebe i ukipim se na mjestu.

"Zdravo, Selma." - moje srce prestane kucati, vrijeme prestane postojati, a svijet zastane.
Okrenem se polako i susretnem se sa sudbinom.

Preda mnom je stajao Emir, s rukama u džepovima, oslonjen na automobil. Mora da je stigao nekoliko minuta prije mene,jer primijetim da su vrata automobila otvorena i na zadnjem sjedištu putne torbe. Pogledam dolje, u šljunkom popločen put prema ogradi koja je okruživala prekrasan mali vrt i ljupku zgradu hostela.

Zaista je bio prizor kao iz bajke.One o prinčevima i princezama koji žive u slatkom dvorcu, sretni zajedno zauvijek. Zašto se ja onda osjećam kao da sam ušla u vještičju pećinu, na putu da joj prodam dušu?

Uzdahnem, prisilim svoje ruke da prestanu drhtati i svom srcu da zašuti. Okrenem se prema Emiru i namjestim osmijeh ledene kraljice.

"Zdravo, Emire. Lijepo je vidjeti te opet." - kakva istinita laž. Dio mene je žudio za njim sve ove godine, dotaknuti ga, zagrliti, proći mu prstima kroz kosu, ljubiti ga dok ne prestanemo oboje disati. Sklopiti oči u njegovu zagrljaju, samo još jednom. Drugi dio je prezirao samu pomisao na njega, nadajući se da ga nikad više neće morati vidjeti u životu. Dio koji je pamtio suze, bol, razočaranje.Našeg malog anđela na nebu. Ta dva dijela mene su se uvijek borila međusobno, često do trenutka kada više nisam imala snage.

"I tebe. Lijepo izgledaš." - njegov je glas zvučalo, ako je to uopće moguće, još lažnije nego moj.

Izbjegavala sam ga pogledati u oči, jer sam se bojala što ću tamo naći. Zapravo, bila sam prestravljena. Ili ću vidjeti ono isto što je bilo u mojima, strast, tugu, čežnju, bol, ljubav, ili ću vidjeti ravnodušnost i hladnoću, što bi me ubilo. Iako sam to zapravo trebala željeti. Da me je zaboravio. Da me prezire. Možda bi mi onda bilo lakše?

A što ako me nije zaboravio? Ako me voli, želi i treba kao ja njega? Na to pitanje nisam imala odgovor. Zapravo, moj ga um nije imao. Srce jest, vrištalo ga je u meni, ali je um začepio uši, odbijajući čuti.

"Hvala. I ti. Vidim da ti dobro ide u životu. Ja idem unutra, moram obaviti telefonski poziv. Vidimo se kasnije" - okrenula sam se i gotovo potrčala.
Od koga bježiš, Selma? Od njega, ili od sebe?

Sat vremena kasnije, bili smo kod prekrasne rijeke, u šumi. Okruženi filmskom ekipom,dečkima iz banda, statistima.Oko nas je bilo bar 30 ljudi, a svejedno nisam primjećivala nikoga od njih. Moje srce nije, to jest. Činilo mi se da radim poput automata, namještam aparat, opremu, ali uopće nisam bila prisutna. Činilo mi se da se sve to događa nekom drugom. Nakon par sati, što su proletjeli poput minuta, menadžer banda  mi je prišao i rekao da je vrijeme da snimim nekoliko kadrova Emira koje će iskoristiti za intervju.

Zadrhtala sam iznutra, ali sam samo kimnula glavom i pošla malo dalje od ostalih, prema izuzetno lijepom mjestu, blizu rijeke, Emir se naslonio na staro, ogromno drvo i počeli smo, kraj nas je bio samo menadžer,a on je stalo malo dalje i tipkao po mobitelu.

Uz svaki bljesak aparata, činilo mi se da u mojoj duši odjekuje bljesak uspomena, naše sastanke u rodnom gradu, stari hrast,prvi poljubac, prva izjava ljubavi... Zatim onaj dan kad smo se oprostili jedno od drugoga, posljednji zagrljaj, posljednji dodir usana, posljednje "Volim te"....

Pet godina kasnije, susret u hotelu... Posljednja zajednička noć, dodiri,isprepletena tijela i zagrljene duše... Moj bijeg ujutro, obećanje da je to zbogom zauvijek... Trenutak kad sam saznala da sam trudna..Naša djevojčica.. . Asja.... Koliko sam je željela... Koliko sam joj se radovala... Nesreća... Hladnoća... Bol... Praznina.

Trgnem se jer primijetim da plačem, pa brzo obrišem oči i učinim pogrešku. Podignem pogled i moje se oči susretnu s Emirovima a od onoga što sam vidjela u njima, poželim vrisnuti i pobjeći. Bol. Čežnja. Ljubav.

Okrenem se prema Tariku, menadžeru i drhtavim glasom mu kažem da imam dovoljno i da sam gotova, a onda se okrenem i brzim korakom se uputim prema ostatku ekipe. Ne smijem blizu Emiru.

Kasnije toga dana, Tarik je došao do mene i rekao mi da se snima i sutra ujutro. Super. A ja sam htjela pobjeći večeras. Ne mogu biti blizu Emiru, bojim se što bi se moglo dogoditi. Ili što ja želim da se dogodi. A ne smije.

Uvečer, nakon što smo se vratili u hostel, pobjegla sam brzim koracima u svoju sobu. Nemam namjeru izlaziti do sutra ujutro. Emira od onoga trenutka kada su nam se sreli pogledi više nisam vidjela i Bogu hvala na tome. Moj um je bio zadovoljan, srce mi je plakalo.

Otuširala sam se i legla u krevet, iscrpljena. Nadala sam se da ću zaspati, ali uzalud. Nakon što sam se dva, tri sata prevrtala po krevetu, odustala sam i ustala. Osjećala sam kako me zidovi guše. Možda bi mogla prošetati? Ne mogu ostati ovdje, tako blizu Emiru, a tako daleko od njega.

Uzmem torbu i jaknu i bacim pogled na sat. Ponoć je prošla. Uzdahnem i otvorim vrata sobe, izađem i zaključam ih. Laganim korakom se pošla preko hodnika, kad je sudbina riješila da se poigra sa mnom. Ponovno.

Vrata jedne sobe, par vrata od moje su se otvorila taman kad sam prošla kraj njih i Emir je izašao iz sobe.

Trgnula sam se i zadrhtala, pogleda uprtog u njegov. Onda samo odmahnem glavom i pođem dalje, ali me zaustavi njegova ruka na mojoj. Spustim pogled i ugledam na njegovu prstu srebrni vjenčani prsten. Ponovno odmahnem glavom i pokušam otići, ali on pruži drugu ruku i privuče me sebi, tako da sam mu bila u naručju.

Stajali smo tako, na vratima sobe, a činilo mi se da stojimo na predvorju pakla. Njegove ruke na mojim ramenima, pogledi uprti jedno u drugo, stojimo, nijedno od nas nesposobno da se pomakne.Da napravi sljedeći korak. Onaj koji će nas pokopati kao grešna ljudska bića, ili uzdignuti kao moralne vertikale.Svece. A to nismo. Ni on ni ja.

Ne vladam sobom. Ne dišem.Ovo nisam ja. Ja nikada ne bi podigla ruku i prešla prstima preko Emirovih kapaka, nosa, obraza i usana. Ne bi podigla i drugu ruku i obavila ih oko njegovog vrata kad bi osjetila kako mu se ruke sklapaju oko moga struka.
Niti bi zatvorila oči kad bih osjetila njegove usne na svojima.