IZNEVJERENA cover by @_autumn_ 💕

5.dio-Emir

Sve u meni urla da je ovo što radim pogrešno. Um mi viče da prestanem. Savjest pljuje moje ime, nazivajući me gadom. Ali moje srce, prvi put nakon dugo vremena, je našlo svoj mir. Onaj dio mene koji je bio mrtav sve ovo vrijeme, oživio je dodirom njenih usana i mirisom njene kože.

Selma, moja Selma. Nikad je nisam prestao voljeti, čeznuti za njom i tako će biti dok god dišem i živim.

Ljubio sam je požudno, strastveno, sa glađu utopljenika koji je dosegao obalu. Uzvraćala mi je na isti način, jednom rukom me je stezala oko vrata, drugu je zakopala u moju kosu. Moja je jedna ruka čvrsto držala njen struk, drugom sam pravio lagane krugove po njenim leđima.

Odvojili smo se kad smo oboje ostali bez zraka, dišući ubrzano, spustio sam čelo na njeno i ponovo sklopio ruke iza njenog struka.

Plave oči uprte u moje sjajile su divljim sjajem,a rumene, pune usne bile su rastvorene i oblikovale jedno o... Gledali smo se tako, nekoliko trenutaka, bez ijedne izgovorene riječi, a rekli smo sve.

Jedna je suza, kristalno bistra, kanula niz njen obraz. Pružio sam ruku i obrisao je prstom, a ona je uzela moju ruku u svoju i poljubila je. Lagano je prešla prstima preko nje, a onda je uzela objema svojim rukama i podigla je na razinu između naših usana,tako da je bila poput zida, preko kojeg su se gledale i voljele naše oči. Bila je to ruka na kojoj sam nosio moj vjenčani prsten. Tužno je odmahnula glavom, a i ja zajedno s njom u isto vrijeme, pustila moju ruku, odvojila se od mene i otišla natrag prema svojoj sobi. Otključala je vrata i ušla unutra, a onda zastala i okrenula se. Nešto u njenom pogledu me je molilo da pođem za njom i istodobno me odbijalo, a ona je bolno polako zatvorila vrata sobe i nestala s vidika.

Zatvorio sam vrata svoje sobe i bacio se na krevet, zagnjurivši glavu u jastuk. Osjećao sam poriv da urlam, da plačem od boli, bijesa, nemoći, tuge. Zašto stvari moraju biti tako komplicirane? Zašto, kvragu je ovoliko volim? Zašto?

Odjednom začujem zvuk svog mobitela koji je označio da mi je došla poruka. Bezvoljno dignem glavu i dohvatim mobitel sa noćnog ormarića,pročitam ime na zaslonu i istog trena me ošine poput ledenog vala, osjećaj krivnje. Dina....

"Ne znam je li spavaš, samo sam ti htjela reći da mi nedostaješ. Ne mogu zaspati, pokušavam čitati neku knjigu. Arman je zaspao kraj mene na tvom jastuku. Volim te. Jako. Ujutro se čujemo ❤️"

Osjećam se kao da me je netko šakom udario u glavu. Kvragu, to sam i zaslužio. I gore od toga.

Što sam skoro učinio? Prevario sam svoju ženu. Kako sam mogao? Zašto?

Odjednom osjetim poriv da pobjegnem odavde i ustanem, uzmem ključeve, jaknu i mobitel i izađem iz sobe. Zaključam vrata i uputim se niz hodnik, a onda se okrenem i uputim prema Selminoj sobi. Moram razgovarati s njom. Samo razgovarati Emire, podsjetim samog sebe, udahnem i pokucam na vrata.

Otvorila mi je nakon minute, pogledao sam je i vidio tragove suza na obrazima, morao sam se svim silama oduprijeti porivu da je zagrlim.

"Moramo razgovarati Selma.Hoćeš li prošetati sa mnom? Znam da je kasno, ali mislim da nije dobra ideja da razgovaramo ni u mojoj ni u tvojoj sobi." - osjetim kako mi u glasu odzvanja težina i bol.

Kimnula je i otišla po jaknu, a ja sam u sebi proklinjao sve, sudbinu koja nas je vječito spajala i razdvajala, svoj kukavičluk,nju, zašto mi je uzvratila poljubac, zašto me nije odgurnula, sebe jer sam sada želio biti s njom, na njoj, u njoj, jer sam je želio toliko da me je to peklo poput paklenih vatri, a istovremeno sam se sam sebi gadio i mrzio se zbog te želje.

Izašli smo iz hostela i uputili se, bez riječi,kao po dogovoru, prema rijeci i starom stablu. Noć je bila prekrasna, topla, mjesec je bio pun i osvjetljavao stazu pred nama u potpunosti, kao da je sredina dana.

Šutjeli smo oboje dok smo hodali, a zrak je između nas postajao težak, od svega onoga što nikad nismo rekli jedno drugome, tajni što smo se sada spremali izreći i razornih posljedica naših postupaka.

Kad smo stigli, sjeli smo bez riječi na istureni, poduži kamen u podnožju drveta i šutjeli neko vrijeme. Činilo se da nijedno od nas ne želi progovoriti.

"Ne mogu. Ne mogu to učiniti. Volim te Selma. Nisam nikad prestao i nikad neću. I želim te. Više od ičega. Ali ne mogu i ne želim prevariti Dinu. Ti i ja smo imali priliku. Nismo je iskoristili. Kriv sam za to koliko i ti. Ali sad je kasno. Prekasno je. Imam Dinu i Armana i oni su mi sve. Ne želim ih napustiti da bi bio s tobom. A da budemo zajedno povremeno, kao ljubavnici, to bi bilo ponižavajuće i za tebe i za mene. Mi možemo biti samo zajedno, u potpunosti, a to je nemoguće. Nikad ne bi bili sretni. Žao mi je. Nadam se da ćeš mi oprostiti, jednog dana. Ne zbog mene, nego zbog sebe. Ili me zamrzi, ako će ti tako biti lakše. Možda ćeš onda krenuti dalje. Žao mi je "-ponovim i ušutim, kao da nemam snage niti za jednu riječ više.

Selma je šutjela, činilo mi se predugo. Onda se okrenula prema meni i uzela me za ruku, koža joj je bila hladna kao led. Stresao sam se,iznutra. Pogledao sam je u oči i u njima vidio bol, onu istu koju sam osjećao.

"Imaš pravo. Ne možemo. Ti imaš ženu i dijete, mjesto ti je s njima, ne sa mnom. Nikada ne bi uspjeli, na kraju bi zamrzili jedno drugo. A da se viđamo kao ljubavnici, to nikako ne bi mogli. Ni ti ni ja. Maloprije smo tako željeli jedno drugo, ali čak i onda, znali smo da je pogrešno. Čemu? Zbog strasti uprljati ono što imamo sada? Ljubav Emire, volim te i ti mene voliš. Imamo svoje uspomene, imamo našu mladost u našem gradu, imamo onu noć u hotelu... "-glas joj pukne i ona zajeca, a ja je zagrlim. Ljujao sam je u naručju dok se nije smirila, a onda je podigla glavu s mojeg ramena i uzela moje lice u svoje ruke.

I ispričala mi. Sve o našoj nerođenoj djevojčici, Asji, bolu s kojim živi od tada. I plakali smo oboje, držeći jedno drugo u naručju,dok više nismo imali suza. Bože, kakve smo budale bili oboje. Da smo barem onda razgovarali, koliko bi stvari bile drukčije. Kako bi sudbina bila drukčija. A nitko nije kriv za to osim nas dvoje i našeg glupog ponosa i kukavičluka. A sad je kasno. Prekasno.

Ostali smo tako, ispod drveta, čini mi se još sat vremena u tišini. Opraštajući se od jedno drugog. Od uspomena. Od onoga što je moglo biti.

Ona je ustala prva. Pružila mi je ruku koju sam prihvatio i ustao, negdje duboko u sebi znajući da bi je slijedio u pakao da je potrebno. Kako smo došli do ovog sada?

Do hostela smo hodali u tišini, tako se i popeli uza stepenice. Na vratima moje sobe, okrenuo sam se prema njoj i promatrao je nekoliko trenutaka, a onda je privukao u zagrljaj. Nedostajat će mi. Jer ovo je rastanak. Znali smo to, oboje. Iako sam bio svjestan da sam donio pravu odluku, miris njene kože i plavih, svilenih uvojaka me pokolebao. Ali samo na trenutak, jer se ona brzo odmakla od mene, pomilovala me po obrazu i otišla u svoju sobu. Gledao sam za njom nekoliko trenutaka,a onda i ja ušao u svoju sobu, osjećajući da zatvaranjem vrata zauvijek zatvaram jedno razdoblje svog života.