Opposite » z.m.

Opposite - uvod.

"Znaš, ako se nikada ne suočiš sa svojom bolešću, nećeš je se riješiti." Govori mi majka dok ja kolutam očima. Trenutno smo na putu do mojeg novog psihologa koji bi mi trebao riješiti problem koji zapravo ne postoji. Ali, kako to objasniti nekome koji tvrdi drugačije?

"Ja nisam jebeno bolesna. Nisam patološka lažljivica!" Gotovo vrisnem te od majke dobijem samo uzdah. Ionako se nisam nadala ničemu više. Današnji razgovor sa psihologom je neizbježan. Samo se nadam da će brzo shvatiti da je samnom sve u redu.

"Elishe, razgovarale smo. " Reče zaustavljajuči auto na parkiralištu. Ispred sebe ugledam veliku bijelu zgradu i znam da je to to. Više se ne mogu izvuči.

"Ali..."

"Elishe." Opomene me pogledavši me oštrim pogledom. A ja nemam nikakvog izbora nego otiči ondje.

Zalupim vratima auta, a onda se zajedno sa majkom zaputim prema ulazu. Za svaki slučaj, pogledam oko sebe nebi li me netko poznati vidio ondje. Mislim da bih umrla od srama.

"Požuri." Ponovno čujem majčin glas te ubrzam hod. Rukom prođem kroz svoju crnu kosu, a onda istu tu ruku stavim u svoju jaknu. I nije toliko hladno koliko sam ja zimogrozna.

"Gospođo Williams, stigli ste." Stariji gospodin sa nekoliko papira u ruci stoji ispred nas blago se smješkajuči. Zapravo, ne znam zašto se smije. Meni ova situacija ne nalikuje na nešto takvo.

"Ovo je Elishe, pričala sam vam o njoj." Reče moja majka te svoju ruku stavi na moja leđa na što se ja izmaknem. Gospodin me odmjeri skidajuči svoje naočale, a onda se nakašlja.

"Neka pričeka ovdje. Doktor će doći svaki trenutak." Reče te uz pozdrav ostavi moju majku i mene same. Sjednem na hladnu stolicu te puhnem gledajuči u plakat ispred mene. Ne gledam što je na njemu, samo ne želim imati ikakav kontakt sa ženom pored sebe.

"Dušo, ja idem po Eda u školu. Sjećaš se da me razrednica još prošli tjedan zvala na razgovor. Kada budeš gotova, nazovi me." Objašnjava nešto tipkajuči na mobitel. Vjerojatno se dopisuje sa svojim prijateljicama dogovarajuči izlazak u kafić.

"Ne brini." Odgovorim sarkastično.

Duboko uzdahnem te pogledom prođem kroz cijeli hodnik koji je prazan. Oh, koja još budala ide kod psihologa osim mene. Jednostavno nitko.

✖

Već deset minuta sjedim u ordinaciji. Doktor sa kojim je pričala moja majka poslao me unutra dok čekam psihologa koji debelo kasni.

Promišljam o tome da li da odem, ili da ostanem. Počinjem sumnjati da će doći iako je ovo njegov posao.

Po tko zna koji put pogledom prijeđem preko cijele ordinacije pokušavši uočiti nešto novo. No, već sam uočila svaki detalj. Čak i onaj koji me je najviše zainteresirao.

Crna koverta. Možda ju niti ne bih skužila da nije toliko neobična. Njena boja, među hrpom bijelih papira, upala mi je u oko čim sam ušla u prostoriju. Već je otvorena, što znači da ju je primatelj pročitao. A, ako pogledam što je unutra, nitko ne bi primjetio.

Znatiželja. K vragu, jedina stvar koju toliko mrzim.

Zagrizem usnu pogledavši ka vratima, a onda ponovno pogledam to crno čudo. Nervozno ustanem sa stolice te se laganim koracima zaputim ka stolu.

Možda ovo nije dobra ideja, ali barem ću saznati što je unutra. Zasigurno nije samo obično pismo. Barem ne djeluje tako.

Prstima dohvatim kovertu, a onda iz nje izvučem papir iste boje. Prije nego krenem pročitati ispisani tekst, jos jednom se okrenem prema vratima provjeravajuči ide li netko. Pramen kose stavim iza uha i svu svoju pažnju posvetim papiru u svojim rukama.

'Petak u 21h - Opposite...'

"Što radiš?!" Hrapavi glas pomiješan nezadovoljstvom ispuni prostoriju te me ostavi potpuno zatečenu.

Gotova sam.

________________________________________________
Well, moja nova priča. Sa strane imate trailer, a sve nejasnoće riješiti će se tokom sljedečih nastavaka. Bilo bi mi drago da ostavite dojmove, da li da nastavim ili ne?