Gone

Chapter 2

Brašno, brašno, brašno... otvaram sve moguće ormariće i ladice po kući i već se lagano počnem smijati svojoj gluposti. Uvijek to napravim. Umjesto da prvo provjerim imam li sve od sastojaka, ja krenem raditi kolač i zapnem na pola puta jer mi fali nešto banalno poput, eto, brašna! Već grabim novčanik i derem se mami da idem do dućana, a ona me zaustavlja s poprilično dugačkim popisom popraćenim mojim kolutanjem očiju. Bacam pogled na sat i već shvaćam kako ću kasniti sa svim svojim planovima za večeras i lagano počnem paničariti.

Stignem do obližnjeg dućana i ljubazno pozdravim prodavačicu koju znam od malih nogu pa počnem ubacivati namirnice u košaricu što brže mogu. Taman kada dođem do brašna i nekako ga uspijem dohvatiti, što mi uvijek predstavlja problem jer eto ono se baš mora nalaziti na najvišoj polici dućana, sudbina se odluči poigrati već s mojim zakašnjelim kašnjenjem i sudariti me ni s kim drugim nego muškarcem s knjigom. Namrštim se i bacim pogled na brašno koje je iz mojih ruku završilo rasipano po podu, a zatim mi se oči polako popnu do onih smaragdno zelenih.

Podignem znatiželjno obrvu očekujući ispriku, no dobijem samo mali osmijeh. Zatim se on spretno okrene, zgrabi metlu u kutu dućana zajedno s lopaticom i samo ih gurne u mene dok ga ja zbunjeno i sad već pomalo ljutito gledam. Ozbiljno?

Prodavačica se pojavi u trenutku kada on nestane među ostalim policama, a ja joj samo odmahnem rukom i dam do znanja da ću se ja pobrinuti za sve. Proškiljim do blagajne i vidim kako muškarac s knjigom upravo plača svoju kutiju cigareta i šarmantno se smiješi prodavačici automatski je očaravajući dok čavrljaju.

„Poznaješ ga?", upitam ju nekoliko sekundi kasnije kada prekrižim svaku stvar na popisu. Ona kaže kako ga viđa svake godine u neko doba ljeta, da ovdje navodno posjećuje neku obitelj, a ja si time potvrdim da ga zasigurno ne znam jer je ovo prvo ljeto da nisam negdje otputovala. Krenem s tri vrećice prema van i čim zakoračim zapljusne me okrutni val topline i ja se uhvatim kako priželjkujem vratiti se još malo unutra gdje klima šiba punom snagom.

„Još uvijek si jako nespretna, ha?", promukao glas mi dobaci, a ja se oprezno okrenem prema zidiću od kuda je došao, prema zidiću gdje on sjedi i upravo stavlja cigaretu među usne paleći ju crnim upaljačem.

„Još uvijek?" zbunjeno ga upitam kada on poskoči sa zidića i krene prema meni zaustavljajući se tik ispred mene.

„Vidimo se, Lyn.", i samo s time prohuja pokraj mene i krene u smjeru parkića gdje sam ga zadnji put vidjela. Stajala sam tamo na istom mjestu nekoliko sekundi pokušavajući shvatiti jesu li mi te oči stvarno poznate, a onda me trgne realnost sadašnjeg trenutka te nastavim užurbanim korakom prema doma gdje me još uvijek čeka nepripremljeni kolač. Zaustavim se kada ugledam kako jedna od susjeda sadi predivno ljubičasto cvijeće i ja se trgnem želeći se pokopati jer sam zaboravila svratiti do cvjećarne po tulipane.

...

Dohvatim jedan ljubičasti tulipan i prinesem ga licu, duboko udišući šaroliki miris pa se nasmiješim. Obožavat će ih. Kažiprstom pokažem prodavačici na njih dajući joj do znanja kako želim baš te. Platim joj te užurbano krenem prema doma. Gospođa Walsh danas ima točno sedamdeset godina. Sjećam se kada sam ju upoznala, imala sam negdje sedam godina. Šetala sam ulicama po sunčanom danu, a ona je čučala u vrtu i sadila tulipane. Ljubičaste tulipane. Taj dan sam ju prvi put upoznala, a nekoliko dana kasnije, udomila je predivnog mačka Gizma. Bila je to mržnja na prvi pogled, zapravo na prvi napad. Podignem rukav gledajući ožiljak koji mi se proteže od zapešća pa do malo ispod lakta. Glupi Gizmo. Vratim rukav na mjesto pa se bacim na posao. Ja ne bih bila ja, da si pri kraju ne nanesem još jedan ožiljak i to kada u žurbi odlučim izvaditi kolač iz pećnice golim rukama uopće ne razmišljajući.