Gone

Chapter 5

       

Sljedeći dan me dočeka poziv od gospođe Walsh gdje me moli da na par sati odvučem Chasea van kuće jer joj treba odmora od njega, a ja nevoljko pristanem na to. No tješim se time što ću ga sigurno viđat rijetko od sutra jer ću previše biti zauzeta Lenom pa na sebe stavim svoje planinarske cipele te izađem iz kuće gdje me na stepenicama čeka muškarac s knjigom. Okrene se i zabavljeno me odmjeri.

„Što ti to nosiš?"

„Bok, dobro sam. Kako si ti? Da, baš je predivno vrijeme", sarkastično izjavim, „uostalom, bolje ovo nego da se opet pojavim gola ispred tebe."

„Meni nije smetalo, nudistice.", namigne mi i digne se te na mene dođe red da ga pošteno odmjerim i s negodovanjem odmahnem glavom.

„E pa ja bih rekla da se odmah ideš presvući, šminkeru,", priopćim mu gledajući u njegove preuske crne traperice. On na to samo odmahne glavom i kaže da nema šanse da ga itko ulovi obučenog kao ja, nešto u stilu da bi mu to uništilo ugled i da bi se time mogao oprostiti sa svojim divljim seksualnim životom. Pola toga nisam ni čula, samo sam stajala tamo prekriženih ruku tapkajući nestrpljivo jednom nogom i čekajući da završi još jedan od svojih mnogobrojnih monologa.

„Jesi gotov? Možemo krenuti napokon?", prekinem ga i samo krenem. Nije me niti zanimalo je li krenuo za mnom, što se mene tiče mogao je tamo sjediti koliko god hoće i čekati da ga baka ponovno prihvati natrag u kuću, mene nije bilo briga. Samo sam se veselila nakon dugo vremena otići u šetnju na svoje najdraže mjesto. Dotični dotrči do mene i napokon se udostoji upitati me gdje smo krenuli i čemu moje cipele pa me dočeka negodovanje kad mu odgovorim.

„Zar me nisi jednostavno mogla odvesti negdje na kavu, zašto uvijek moraš biti tako prokleto ekstra.", gunđa cijelim putem dok ne dođemo do žičane ograde i njenih vrata s kojih ja maknem kamen kako bismo mogli ući.

„Znaš da ovdje ima zmija?", upitam ga plašeći ga, na što on razrogači oči, „Znaš čega još ima? Jazavca. Puno, opasnih jazavca.", sada me zbunjeno pogleda pa ja nastavim, „Znaš što ljudi rade kada idu na mjesto gdje oni obitavaju? Stave ljuske jaja u svoje čizme."

Zabavljeno gledam kako se svakom mojom riječju Chase pretvara u sve zbunjenije malo dijete i uživam u svakom trenutku dok ga preplavljuje strah.

„Znaš li zašto? Zato što kada ti jazavac zagrize nogu, ne pušta dok ne čuje da ti je kost kvrcnula.", prasnem u smijeh kad se u daljini začuje ptičica koja vjerojatno traži hranu među lišćem, a Chase poskoči od straha.

„Ne zajebavaj, vještice. Jedinu opasnost ovdje mi stvaraš ti.", pokušava prikriti svoj strah jednim od svojih šala, no to ne upali kod mene. Primijetim kako mi se svakim korakom sve više približava i kako se trza na svako šuštanje lišća. Zabavlja me činjenica da ga trenutno vidim kao samo preplašenog dječaka. Iskoristim priliku i u jednom trenutku ga naglo zgrabim i on poskoči s terorom u očima.

„Što je? Jesi nešto vidjela? Lyn moram li trčati?!", nasmijem se.

„Ne, samo sam ti htjela reći da smo stigli.", šakom ga šaljivo udarim u rame i pokažem na srušeno drvo pa se počnem penjati po njemu kao po mostu. Kada se malo smirio krenem mu objašnjavati kako bih tu dolazila svaki put kad bi mi se roditelji svađali jer bi dolazilo čak do vrhunca razbijanja posuđa. Nisam htjela izazvati sažaljenje s njegove strane i pomalo me naljuti kad on tužno kaže da mu je žao.

„Daj, kretenu, briši taj izraz lica, ponijela sam nešto sa sobom.", dohvatim ruksak sa svojih leđa i izvadim bocu vina mašući njome pobjedonosno, „Nisi to očekivao zar ne? Dosadna Lyn možda i nije toliko dosadna."

On se nasmije i kimne glavom, no u pogledu mu još uvijek vidim tračak tuge i ja odlučim izbrisati to alkoholom. Krenemo piti i tok razgovora se vrati na međusobno zezanje. Zapravo na njegovo sprdanje na moj račun. Završimo ležeći na leđima i gledajući nebo prošarano zelenim granama, i zrake sunca koje se provlače kroz njih milujući nam lica.

„Lijepo je, zar ne?"

„Da, lijepo je.", zamislim ga kako se smiješi dok to izgovara, „Znaš, nisi toliko naporna koliko si bila dok si bila mala."

Digne se u sjedeći položaj i izvuče mobitel iz stražnjeg džepa hlača i tiho opsuje. Ja učinim isto kao i on te ga upitno pogledam.

„Imam dogovoreno piće za pola sata.", nervozno izgovori i skoči sa srušenog stabla i ja još jednom pogledam prema gore upijajući divni pogled pa skočim.

„S kim?", sumnjičavo pitam očekujući ime jedne od onih cura s rođendana njegove bake, no iznenadi me kad spomene ime muške osobe.

„Pa što? Svako sam ljeto ovdje, zar si sumnjala da već ne znam nekolicinu osoba.", zavrti glavom osmjehujući se, „Zapravo, dam se kladit da imam ovdje više prijatelja nego ti."

Ne iznenadi me njegova primjedba te samo nastavimo hodati u tišini, a čim izađemo na ulicu svatko ode svojim putem.