Ten Days With My Devil/h.s./

80.Dio/Names/

Pjesme za ovaj nastavak: Maroon 5- Maps

Nakon par sekundi čujem kako se vrata ispred mene otvaraju i zatvaraju. Teški koraci idu prema meni.

Sjeo je pored mene na krevet. Ne želim ga pogledati, pa glavu ostavljam naslonjenu na dlanovima. Prstima mi prelazi preko mojih leđa i smiruje me? "Zašto uvijek napraviš veliku stvar od svega?"- pitam. Iako mu ne vidim lice znam da ima ljuti izraz. "Nije istina."- govori. Podižem glavu i pogled prema njemu. "Naravno da je!"- prkosim mu. Ruke je stavio na moje obraze i približio mi se. Nasmiješio se. "Netko je danas posebno namrgođen."- nisam mogla sakriti osmijeh na licu, ali sam ga brzo sklonila. "Pogodi zbog koga?!"- preokrenula sam očima. Prije nego li sam se snašla njegove usnice su se spojile sa mojima. "Zbog mene?"- pita sa malim osmijehom.  Naravno da je zbog njega i najviše zbog njegovih naglih promjena raspoloženja. Jednostavno ih ne mogu pratiti. Treba mi nekakav 'vodič'. I najviše zbog njegovih tajni, ima ih vjerojatno tisuće. Istina da sam sretna i s onim što sam već saznala, ali treba mi više! Treba mi ulaz u njegov svijet. "Da... zbog tebe..''- priznajem iako već zna odgovor. Ruke stavlja oko mojeg struka i približava me njemu.  Lagano se nasmiješio. Njegove kovrče su mi padale na čelo o škakljale me, ali nisam se obazirala. Godilo mi je. "Jesi li..... ništa.. glupo je."- govori dok spušta pogled. Svoje noge sam omotala oko njegovog struka i spojila naša prsa "Reci mi."- znatiželja se probudila u meni. Pogledala sam ga u oči i mogla sam vidjeti trunčicu nervoze? "Glupo je..."- ponavlja. "Nije glupo!"- protivim se. "Kako znaš kad ti nisam ni rekao?!"- u što se ovaj 'razgovor' pretvorio? U raspravljanje jeli nešto glupo ili ne?!

"Reci mi!"- molim ga nekim čudnim glasom. Kao dijete koje hoće da mu roditelj kupi neku određenu igračku. "Dobro.."- otvara usta kako bi nešto rekao. "Jesi li.. znaš razmišljala, kakvo bi ime htjela za Naše dijete?"- posebno je naglasio 'Naše'. Zapravo nikada nisam razmišljala o tome. Nikada nisam imala ni razloga. Ali sada kao da me misao udarila u glavu. Ne mogu vjerovati da nisam razmišljala o imenu za dijete. Pa nisam se ni nadala da ću ga u ovim godinama imati. Uvijek sam imala neki 'plan'. Kada završim fakultet nađem posao, udam se i tek za nekim 2-3 godine imam djecu. A i ima toliko puno mogućnosti... Doslovno bezbroj imena. Zašto jednostavno umjesto imena nemamo neki broj, i nebi se morali brinuti kako ime će dobro pripadati nekome. Harry-ev dodir na mojim ramenima vratio me u sadašnjost. Prilično sam se zamislila oko Imena. "Hmm?"- trgnula sam se i ispalo je kao da sam se uplašila. "Jesi li?"-pita. "Ne..."- tiho dajem odgovor. Lagano grizem donju usnicu i stajem kada osjetim okus metala.

"Pa, koja ti  se imena sviđaju?"- hm, koje mi se ime sviđa? Možda.. " Cher ili Jane?"- govorim i pravim najgori smiješak.

"Jeli to bilo pitanje ili odgovor?"- s prstima se igra sa vrhovima moje kose. "Odgovor."- uzvraćam dok zapravo ni sama ne znam.

"Što ti se više sviđa?"- upita. Postaje mi vruče. Prostor između nas je ispunjen i teško dišem.

"Jane."- brzo odgovaram. Odlučila sam koje mi se više sviđa u samo sekudni. S time da nisam znala da ćemo uopće danas voditi ovaj razgovor. "A ti odluči muško ime!"- ne znam kako sam odjednom postala toliko uzbuđena oko toga. "Oke... možda Jason. "- nasmiješio mi se. "Jason.. hmm, sviđa mi se to!"- uzvratila sam mu osmijeh. Ovo je definitivno opuštajuće. Nema svađa, nema nadvikivanja, raspravljanja... To mi je falilo.

____________________________________

Ovo je definitivno jedan dosadan nastavak, mislim ništa se zanimljivo ne događa. I znam kratko je:$.  Sorry zbog toga, u zadnje vrijeme jedva nađem vremena za pisanje i napišem to u kratkome vremenu.
Vote/comment
Ly♡♡♡ xx