Ten Days With My Devil/h.s./

85.Dio/Remember/

Sjedim zatečena u mjestu, i ne mičem se. Ali zašto? Zašto je ovaj osjećaj došao zajedno sa Spencerinom vijesti? Potpuno je ludo da se ovako osjećam! Znam da je potpuno ne moguće da je dijete Harry-evo, proveli su samo jednu noć zajedno... koliko znam.

Ali i ta je noć ipak ostala duboko urezana u

pamćenje, i nisam sigurna hoće li ikada biti izbrisana. Svaki uzdah preko onog jebenoga telefona, i svaka moja suza. Znam da mi je Harry rekao da je to namješteno, ali trebam li mu vjerovati. Nakon svih ovih dana, sati i minuta provedenih sa njim, nisam sigurna mogu li mu vjerovati. Ponekad jednostavno želim zaplakati od svih stvari koje se trenutno zbivaju u mojem životu.

Trebala sam ponijeti mobitel sa sobom, umjesto toga ostavila sam ga u sobi.

Možda sam se i trebala jednostavno javiti na Harry-ev poziv, možda je bilo nešto važno!?

Svi su se skoro ustali od stola i Spencer davali brižne i sretne zagrljaje. Tako bi sigurno i mene grlili, da znaju. Da, da samo znaju.. Ali ta tajna za sada mora ostati skrivena. Mora ostati između zidova stana u kojemu živimo.

Nisam htjela jedina ostati sjediti na drvenoj stolici pribijenoj uza stol, već sam se digla i teškim koracima krenula prema Spencer.

Milijun puta mi je uljepšala i pogoršala život, ali nikada se nisam zapitala zašto je učinila sve one stvari koje su me slomile. Što ju je natjeralo da se iz nasmiješene djevojke pretvori u hladnokrvnu curu sa milijun lica?

Trebam ostati smirena i staviti najbolju masku na svoju lice. Samo se lažno nasmiješi Lola! Samo to!

Noge mi polako koračaju podom, i svaki korak je sve teži. Nikada nisam Spencer mogla zamisliti kao majku.. Možda je pola moga života zauzela tu ulogu, ali sada kada će imati vlastito dijete... Jednostavno ona nije za to!

Gutam veliku knedlu kako joj se sve više približavam.. Vrijeme kao da je u tom trenutku usporilo. Mogla sam čuti svoje teško disanje i jake otkucaje srca.

Smijeh ne silazi sa njezinoga lica, i oči joj se sjaje od sreće. Ne sviđa mi se ova energija u zraku.

(...)

Bila sam samo korak od Spencer i dijelio nas je muškarac koji ju je grlio. Nervoza mi je poskočila na veću razinu, kao i sve moje sumnje.

Nije dugo trajalo da se on makne s puta i da ja ostanem zadnja na listi čestitanja.

Prišla sam joj i onako sestrinski ju zagrlila.

Ruke su nam bile smještene na leđima, a prsti su polako prolazili po njima. Ovaj zagrljaj me vratio u djetinjstvo.

Na albume koje sam gledala zajedno sa Spencer, dok nam je mama pripremala toplu čokoladu. Na skoro svakoj slici smo bile u zagrljaju i pune ljubavi. Osmijesi su nam se ocrtavali preko lica i nisi ih mogao sakriti.... To je sada samo prašnjava prošlost koja se neće ponoviti.

"Čestitam!"- tiho sam joj šapnula u uho, da samo ona čuje. Možda je ovo bio naš posebni trenutak.

Na vratu sam mogla osjetiti njen vreli dah, a na prsima njena kako se podižu i spuštaju.

Željela bih da smo i dalje bliske, kako smo prije bile. Da joj slobodno mogu reći o Harry-u, da sam trudna s njim i da živimo zajedno. To jedino mogu zamišljati, i nadati se da će se nekim čudom dogoditi. Možda bi mogle kupovati odjeću za djecu i gledati krevetiće. Listati po magazinima i gledati različito uređene dječje sobe, plišane igračke u izlozima. Male patikice koje bi u budućnosti obuvale našoj djeci na nogice.