Balkanske hronike I - Gospodari rata

Uvod- VII

U kojem god smjeru da je gledala, vidjela je uvijek isti prizor. Nepregledna pustara sa razbacanim brežuljcima naokolo. Nigdje nije bilo nekakvog naselja, nekakve kuće, barake ili bilo čega sličnog. Samo kamenje i nešto malo niskog rastinja. I naporan vjetar koji nije prestajao da puše.

Oko nje je hodalo desetak vojnika u maskirnim uniformama, pod punom ratnom opremom i sa modernim automatskim naoružanjem u rukama. Sve prema NATO standardima. I ona je nosila istu takvu uniformu i čvrsto je u ruci držala svoju jurišnu pušku M16.

Žurno su se kretali prema vrhu brežuljka koji se nalazio ispred njih. Gotovo ništa nisu razgovarali između sebe. Tek poneka riječ bi im izletjela. I te su riječi bile na njenom jeziku.

Poznavala je sve te momke. Bili su njeni drugari već nekoliko godina i zajedno su dijelili sudbinu na ovom neprijateljskom i okrutnom teritoriju. Čuvali su leđa jedni drugima. Morali su tako i da nisu htjeli. Ipak su zavisili jedni od drugih.

Napokon su stigli na vrh brežuljka i kroz uhodane pokrete, za nekoliko trenutaka, rasporedili su se u kružnoj formaciji kako bi obezbijedili perimetar. Vrh je bio siguran i u njihovim rukama.

"Ovdje ćemo prenoćiti!" odlučno je povikao komandant jedinice.

Uigrana ekipa je veoma brzo postavila improvizovani kamp usred nedođije. Veče je već padalo. Trebalo je noć provesti ovdje, duboko u neprijateljskoj teritoriji. Nije im bilo svejedno. Ni ona nije bila zadovoljna sa ovakvom komandantovom odlukom. Ali, vjerovatno nije bilo izbora. Čitav dan su marširali po suncu i jednostavno više nisu imali snage za dalje. Trebalo je pregurati ovu noć pa sutra nastaviti ka najbližem kampu američke vojske.

Dogovorili su da će stražariti na smjenu.

Bila je u grupi koja je prva stražarila. Nije joj smetalo što je tako odlučeno. Nije htjela da bude u nekom povlaštenom položaju samo zato što je žena. Osim toga, bila je bolji vojnik od svakog od njih tako da se nimalo nije osjećala nekakvim slabijim polom. Znala je, takođe, da ona nikoga nije ostavljala ravnodušnim i da muškim vojnicima sigurno nije bilo lako s njom u svojoj blizini.

Ali, to ipak nije bio njen problem. Već njihov.

Oni su morali da se drže na distanci. Zbog straha od njenih ratničkih vještina. Ali, takođe, i zbog straha od komandanta jedinice sa kojim je imala prilično blizak odnos. Isključivo seksualni.

On nije bio loša prilika. Sa svojih trideset i nešto godina, sa snažnim i atletskim tijelom, ispunjavao je dovoljne uslove za tako nešto. Nije to, u svakom slučaju, bilo ništa posebno, bar ne za nju, nego samo povremena relaksacija između dvije odrasle osobe, u dalekoj zemlji i na opasnom poslu.

Noć je prolazila. Došlo je vrijeme za smjenu straže. Sada je mogla da se odmori. Legla je u komandantov šator. On je već odavno spavao. To je bilo dobro, jer nije bila raspoložena za seks. Bila je previše umorna i samo je željela da spava.

Sklopila je oči. Osjetila je kako tone u san. I tada se trznula. Imala je osjećaj da je tek bila zaspala kada se, uz užasnu buku, probudila.

To su bili pucnjevi. Rafalna paljba na sve strane. Kao da je nebo gorjelo.

Komandant se, takođe, probudio. Istrčali su iz šatora. Već je bilo svanulo. Našli se u sred paklene razmjene vatre između njihovih saboraca i nevidljivih neprijatelja koji su nadirali sa svih strana.

Nekoliko njenih drugara je nepomično ležalo na zemlji. Uniforme su im bile zamrljane krvlju. I drugi su padali. Jedan za drugim. Zahvatio ih je snažan talas panike i više nisu znali šta da rade.