Balkanske hronike I - Gospodari rata

Uvod - VIII

Strašna galama je odzvanjala sa svih strana. To su bili glasovi. Na hiljade glasova. Istovremeno. Nešto su govorili. Vikali su. I nisu imali namjeru da prestanu. Samo su dobijali na intenzitetu. I bili su sve bliži.

Koncentracija mu je bila na najnižem mogućem nivou. Od te buke nije mogao da misli kako treba. Haos se osjećao u vazduhu. Ogromno zlo se spremalo da doživi svoj trijumf. Bilo je jako. Bilo je odlučno. Bilo je gotovo nemoguće da bude zaustavljeno. I vazduh je bio nekako težak. Nije se moglo disati. Možda je zlo bilo i u vazduhu? Možda je bilo svuda oko njih?

To je bio dim. Gusti dim se osjećao kroz čitav unutrašnji prostor. Odakle je dolazio? On nije znao da odgovori na to pitanje. Situacija je bila konfuzna. Haos je zavladao oko njega. Muškarci u elegantnim odijelima i kravatama su trčali niz hodnik. Nisu više djelovali elegantno. Bili su poput divljih zvijeri. Poput uplašenih divljih zvijeri. U panici. Policija je stajala oko njih. Umorni policajci, koji su djelovali kao da su upravo iz rata izašli, samo su stajali i posmatrali.

Stajao je na sredini hodnika i samo gledao. Bio je jako ljut. Ljut i uznemiren. Prelazio je očima preko svojih kolega policajaca i posmatrao njihova zbunjena i uplašena lica. Nije ih nikada vidio takve. Djelovali su kao da su izgubili svu nadu, kao da im se pred očima čitav svijet rušio i kao da u svemu tome nisu ništa mogli da učine kako bi to promijenili. Imao je utisak da su skoro svi slomljeni, da osjećaju da su stigli na kraj puta... i da je sve gotovo.

A prokleta galama ni na trenutak nije prestajala. Divlji ritam, sastavljen od nekoliko hiljada glasova, nije prestajao da unosi nemir među njih. I postajalo je sve gore.

Oči su ga sve više pekle od dima koji je sa svih strana dolazio. Kao da se zemlja otvorila i kao da ih je pakao sve progutao.

"Zgrada je evakuisana!" viknuo je neko od prisutnih policaja u hodniku.

"Moramo zaštiti objekat po svaku cijenu," začuo je poznati glas komandira policije.

Stojan je, u policijskoj uniformi, stajao nedaleko od njega i odlučno izdavao upute njegovim kolegama. Glas mu je bio izrazito samouvjeren, a pogled prodoran. Nije se dao uplašiti ni u ovakvim teškim trenucima. I tada je nastojao da u potpunosti vlada situacijom. Iako je to u datim okolnostima bilo nemoguće.

"Gde je pojačanje?" uspio je da čuje da neko postavlja pitanje.

"Na putu su!" čuo je Stojanov odgovor. "Probijaju se prema nama. Dolaze, ne brinite."

Tada je Stojan, tim svojim prodornim crnim očima, pogledao u njega. Ništa nije rekao, samo je rukom dao znak da krene za njim. Žurno su, u pratnji jedne grupe policajaca, potrčali kroz hodnik ka izlazu. Kako su se približavali glavnim vratima, tako su i glasovi postajali sve intenzivniji. I sve agresivniji. Bili su sve bliže i bilo ih je sve više. Još samo nekoliko sekundi i naći će se izvan objekta. Nekoliko sekundi koje su tako dugo trajale. Kroz vrata je dopirala jaka dnevna svjetlost koja je, u tom trenutku, djelovala tako nestvarno svijetla i jarka. Kao svjetlost uperenog reflektora.

I zatim su, jedan za drugim, policajci izlazili iz hodnika i ulazili u tu svjetlost ispred njih. I njih dvojica su učinili isto. Prvo Stojan, a za njim i on.

Na trenutak, svjetlo ga je zaslijepilo. Ipak, bilo je dovoljno nekoliko kratkih sekundi da se navikne i da jasno sagleda situaciju oko sebe. Nesigurnim koracima je silazio niz široke stepenice ispred zgrade prema platou na kojem se nalazila ogromna masa naroda. Bilo ih je na hiljade. Desetine hiljada. Stotine hiljada ljudi je ispunjavalo prostor ispred njega. Nosili su transparente. Galamili su i prijetili. I bilo je neizdrživo. A tek vazduh. U vazduhu se osjećao dim. Dim od suzavca. Ali, takođe, i gusti, crni dim od vatre koja je kuljala kroz prozor zgrade koju je on sa svojim kolegama čuvao.

Sve je djelovalo tako nestvarno. I tako apokaliptično. Poput nekakvog strašnog sna. Poput prizora iz nekakvog filma.

Kordon policije, par metara ispred njega, očajnički je pokušavao da zadrži juriš za jurišom agresivne mase. Posmatrao je zbunjenim i uplašenim očima čitav taj prostor ispred i oko sebe. Primijetio je i jedan helikopter koji je nemoćno kružio iznad njih i sa bezbijedne visine pratio ono što se dešavalo ispod. Sigurno su imali šta da vide.

Svuda oko njega prostiralo se neprekidno more naroda, uzburkano more, veoma olujno i neprijateljsko, a on i njegovi prijatelji su na tim stepenicama, ispred zgrade u plamenu, bili kao nekakvo usamljeno ostrvo koje je divlji cunami upravo spremao da proguta.

Trgnuo se iz razmišljanja. Cigareta je već bila izgorjela do kraja u pepeljari. Sjećanje mu se raspršilo poput dima od te cigarete i umjesto platoa ispred Savezne skupštine od prije dvadeset godina, pred očima je ugledao nju.

Irena je prolazila između stolova elitnog restorana i prilazila stolu za kojim je sjedio. Njena kratka crvena haljina je izgledala fantastično. Bila je tako seksipilna i momentalno je zaboravio mračna sjećanja koja su ga prije toga obuzimala.

Vrijeme je bilo za dogovorenu večeru sa njegovomstarom ljubavlju.