Ne puštam te ponovo #3

Sadašnjost - 14. Poglavlje

Zar nije porodica ono što nas motiviše, ono što nas tjera napred, ono što nam daje snagu kada je najteže ?

Zar nisu oni ono što je cijeloga svog života treba, ono što mu je nedostajalo i falilo, ono što za čim je tragao čak i onda kada nije znao da uopšte traga za nekim ciljem ?

Gledao je u tačku na zidu dok su mu se u glavi premotavala sjećanja na jučerašnja dešavanja i znao je svim svojim srcem i dušom da nema ničega na svijetu što će da ga razdvoji od njih.

Ono što nije znao je da to baš i nije bilo tako tačno.

Nekoga ne motiviše samo ljubav, neke pozitivne i ljudske vrijednosti.

Naprotiv. nekoga motiviše pohlepa, mržnja, želja za osvetom i ostvarenjem nekih mračnih i neljudskih ciljeva.

Dok je Abrahama motivisala ljubav, drugog muškarca skrivenog nedaleko od njega motivisala je mržnja.

Mržnja toliko snažna i opipljiva da je Bram čak i sa udaljenosti tolikoj da nije mogao da ga spazi, ipak osjetio neki jezivi osjećaj da ga neko posmatra.

Osječaj toliko jak da je morao da ode do prozora i dobro osmotri okolinu.

U svima od nas krije se urođeni gen za preživljavanjem, gen koji nas upozorava na opasnost, i baš zbog tog osjećaja su u dalekoj i drevnoj prošlosti naši preci preživljavali u divljini.

I baš taj specifični gen se budio u njemu, i upozoravao da nešto nije u redu.

Pažljivo je još jednom skenirao okolinu, a onda je naprosto odlučio da odbaci svoje strahove.

Sve mu je u ovom momentu djelovalo previše savršeno i divno, da je vjerovao da se baš zbog toga u njemu budi panika i strah od gubitka istog.

Sve što se dešavalo u njegovom životu je djelovalo previše dragocjeno i toliko dugo isčekivano da je strahovao da bi moglo nestati preko noći.

Kao one noći kada je nestala iz njegovog života.

Odbacio je svoje strahove i okrenuo leđa prozoru.

Bilo je krajnje vrijeme da se baci na posao, ako je želio da neke stvari promjeni u svom životu.

Bilo je vrijeme da pronađe pravi posao, a to je bila tek prva od mnogih stvari koje je odlučio da treba da promjeni i učini.

A nije ni slutio da nije on bio jedini koji je u toj priči kovao planove.

*****

Andrea je razmišljala o svom životu.

Činilo joj se kako je konačno sve ono što je i predugo mučilo i tištilo negdje u dubini duše nestalo.

Od kako su došli u Irsku, osjećala se kao da nije imala izbora nad svojim životom.
Osjećala se kao da je prinuđena na život u tom zabačenom mjestu i zemlji koja je na prvi pogled djelovala negostoljubivo prema strancima, iako je to bio samo njen potajni i urođeni strah.

Osjećala je da je jedini izbor koji je ona donijela i željela bio taj da rodi njihovog dječaka.
Izbor za koji se nikada nije ni sekunde pokajala.

A onda joj ne iznenada sinula misao da ona zapravo jeste imala izbora.

Svi mi imamo izbor u nekoj mjeri.
I Abraham je imao izbora.
Mogao je odustati od potrage za njom ali nije.
Mogao je preuzeti očev posao i zaboraviti na nju ali nije.
Mogao se okrenuti i otići kada ga je pokušala otjerati od sebe od momenta kada je stigao, ali nije.

Ako to nije bio dovoljan dokaz njegove ljubavi, onda zaista nije znala šta jeste.
I zato se široko nasmješila i krenula u smjeru vrtića.

Vrijeme je da donese neke bitne odluke u svom životu.

Ali prvo i najbitnije od svega bilo je da ode po svog dječaka, kako bi mogla da otkije šta on zapravo misli o njenom planu.

Imala je plan da organizuju zajednički piknik, nedaleko od očevog voćnjaka.
Da konačno provedu malo vremena oslobođeni okova prošlosti i želje za izgubljenim vremenom, i prosto uživaju u vremenu koje je pred njima.

Vremenu koje treba da iskoriste na najbolji mogući način.
Dok je išla prema vrtiću u glavi je već imala sliku vesele porodice i radovala se njihoj konačnoj zajedničkoj sreći.

*****

Znate kako se kaže, ljudi kuju planove ali nad sudbinom nemaju nikakvu moć.
Ne može se život odvijati po zacrtanom planu, iako bi to bilo lijepo.

Možda bi približniji opis bio taj da je život poput šahovske partije,
partije gdje mi imamo vlast nad jednom stranom table a sudbina nad drugom.

Mi pokrećemo i odlučujemo o bijelim figurama, ali život i sudbina pokreću crne figure.
Na nama je da se borimo da donesemo najbolje odluke i povučemo prave poteze.
Život nije lak, ali zato je jedinstven i dragocjen.
I sve što isplaniramo u životu ima neki uzročno posledični niz.

Noa je znao da ovo mjesto krije odgovore na sva njegova pitanja i od kako je došao nije imao mira.
Nakon što je pronašao Abrahama, potrudio se da otkrije sa kim se to viđao ovdje i kuda se kretao, i imao je šta da sazna.
Mala je zaista bila tu, ali se od klinke zaljubljene u knjige pretvorila u šeficu noćnog kluba, koja je ni manji ni više imala sina.

Sina koji je bio u idealnim godinama da bude dijete čovjeka kojeg je prezirao.
I tako su se kotačići u glavi posložili na najbolji mogući način.

Koji je idealniji način za osvetu od toga da im oduzme ono do čega im je najviše stalo ?
Koji je idealniji način od toga da i oni osjete kako je to kada izgube nešto ?
A tako je i ovaj par debila koji su došli sa njim mogao biti od neke koristi.

Napravio je plan i uživao je dok je posmatrao kako se taj plan odvija.

Korak po korak, sve figure na tabli su se kretale onako kako je on želio.
Vaspitačica je izašla vodeći dječaka za ruku i predajući ga majci u ruke.
Oni su nasmijani išli prema kolima u ulici iza vrtića.
Ulici gdje su ih zgrabila dvojica njegovih ljudi.

Nije imala šanse.
Jedan od njih joj je prekrio lice krpom i našla se u nesvjesti u roku od sekunde.
A zatim se crni kombi kojim je on upravljao našao tu da ih ubace unutra i nestanu sa lica mjesta.

Noa je bio ponosan na sebe, njegov plan je savršeno funkcionisao, i konačno se
osjetio kao pobjednik.

Tabla je bila ispred njega, i on je povukao svoj najbolji potez.
Problem je bio što nije ni slutio kakav će biti potez odbrane.
On je povukao potez, ali nije znao kakav će biti odgovor.

Dragi moji želim Vam srećan Božić, svima koji slavite.
Želim Vam puno sreće i ljubavi, da ste uvijek okruženi ljudima koje volite.
Nadam se da ćete uživati u nastavku.
Još malo naš čeka do kraja.
Hvala Vam što ste uz ovu priču.
Volim vas sve ❤️❤️❤️❤️❤️❤️😘😘😘😘😘😘