Ne puštam te ponovo #3

Prošlost - 1. Poglavlje

Ova priča počinje prije nego je Abraham postao dio ekipe stripera, mnogo prije nego je postao ono što je danas, onda kada je vjerovao da će jednog dana biti uspješan biznismen, a ne muškarac koji se skida za novac. Ova priča je razlog toga što svaki put ga nešto presječe u grudima kada pomisli na jedne posebne oči, i jedan poznati osmjeh.

Ova priča je počela ovako. Tačno prije sedam godina.

Kada smo ostavili iza nas mjesto koje smo zvali domom, i sve uspomene koje smo izgradili tamo, na neki način mi je laknulo.

Bilo je teško što ostavljam jednu od najboljih prijateljica u tom gradu, ali sve ostalo je bilo samo nijema uspomena na taj veliki porodični gubitak koji nas je razorio. Sestra i ja bile smo neopisivo bliske, a sada jedva da smo i pričale jedna sa drugom, a otac do tada nesmejan i blag se u potpunosti predao poslu i skoro pa ga uopšte nismo viđale.

Tuga je bila prožeta svakim našim bićem, i razorila je ono što nas je činilo porodicom, jer svaki osmjeh kao da je nosio krivicu u sebi što nakon svega ipak možemo usne da pokrenemo u tom smjeru, sada, kada više ona nije sa nama.

Kada nam je otac objavio da se selimo za Ameriku, i ostavljamo naš prelijepi grad iza nas osjetila sam neko čudno olakšanje.

Svaki detalj naše doma me je podsjećao na majčin osmjeh, zvuk njenog glasa, njen blagi pogled, toliko, da mi je prosto bilo nepodnošljivo hodati hodnicim, naše sada odjednom ogromne kuće. Nisam pitala za razloge, mada sam znala da otac ne odlazi samo zbog posla, već i zbog toga što uspomene previše bole da bi mogao da opstane u ovoj kući bez nje.

Novi grad bio je šansa za neki novi početak, neke nove uspomene, neke nove mogućnosti.

I mada smo odlazili kako bi olakšali srcu da ta rana gubitka bar malo popusti, i vremenom zacjeli, ipak smo mi sve te uspomene nosile spakovane sa sobom. Jer neke stvari su dio nas, a ona je bila i zauvijek će ostati njen najveći deo, tako da smo samo obmanjivali sebe. Bol gubitka će popustiti tek kad budemo spremni da bol pustimo da divlja u nama, dok se konačno ne umori i ostavi prazninu u koja će da pulsira u nama sve tiše i tiše, dok konačno ne povjerujemo da može da se živi i sa tim.

Da može da se živi i sa gubitkom, i sa tugom i sa razočarenjem, kao sastavnim dijelom zivota, ili ako već nećemo da prihvatimo da može, onda ćemo bar shvatiti da mora.

*****

Kada se auto zaustavilo na prilazu ogrome dvospratnice, sa predivnim i uređenim travnjakom, bijelim filmskim trijemom, visokim prozorima, i raskošnim ulaznim vratima, na trenutak sam ostala bez daha.

Naša porodica je oduvijek bila imućna, i živjeli smo u velikoj raskošnoj kuci, ali ova kuća je bila luksuznija od prethodne. Bila je, dosta manja od naše stare kuće, ali je imala sve ono što je bilo potrebno da odiše luksuzom, ljepotom, i stilom. Tata se zaista potrudio oko odabira.

Ova kuća je imala jednu spremačicu, jednu kuvaricu, dok je otac imao svog ličnog vozača, malo manje nego što je to imala stara kuca, ali to mi se dopadalo.

Naše osoblje iz starog doma ostalo je tamo, i nedstajali su mi kao da su dio moje porodice, što za mene i jesu predstavljali, ali bila sam spremna da i sa novim radnicima našeg doma sklopim isti prijateljski odnos kao i do sada.

Majka mi je uvijek tvrdila da to što mi imamo novac nas ne postavlja iznad onih što taj novac zarađuju radeci za nas, jer svi smo mi ljudi, i jedina razlika koja postoji među nama je u tome što su neki ljudi dobri, a neki loši, ali to se kad tad otkrije i samo.

Nisam bila razmažena mala bogatašica, a definitivno nisam ni izgledala tako.

Voljela sam što opušteniji i jednostavniji izgled, i za razliku od moje sestre nisam se trudila da na lice stavljam išta od kozmetike, i ostalih preparata, sa kojima je ona tretirala svoje lice trudeći se da izgleda odrastlije, ozbiljnije, a posebno starije.