Ne puštam te ponovo #3

Prošlost- 12. Poglavlje

Andrea je od svog prvog poljupca očekivala sve, sem da će da bude poput filmskog. Poljubac koji oduzima dah, od kog klecaju koljena, i srce lupa snagom tutnjećeg voza.

Kada je čitala opise poljubaca iz knjiga nijedan opis joj nije djelovao kao nešto realno predstavljeno, vjerovala je da je to samo pretjerivanje i sloboda pisca da nešto predstavi kao posebno u pretjeranoj mjeri. Ali sada dok je on ljubio vjerovala je da nijedan opis nije bio ni blizu onome što joj se dešavalo dok je on ljubio.

Taj poljubac je u njoj probudio sva osjetila, i svakom novom sekundom samo joj je budio želju za još.

Kao da nije sposobna da se odvoji od usana koje ljube kao da je ona najposebnija djevojka na svijetu, a činjenica da je to on, muškarac koji je njene misli okovao za sebe od momenta kada ga je srela, bila je dodatan razlog zašto je taj poljubac bio toliko poseban.

Ljubio je požudno, željno, kao da je to nešto o čemu je sanjao tako dugo kao ona, i ta želja koju je osjećala u njemu u njoj je budila samo još veću potrebu.

A onda joj je kroz misli prošlo da on ne pripada njoj, i kao da je neko polio hladnom vodom, zamrznula se u trenu.

Osjetivši taj njen postupak, zbunjeno se odmakao o nje, i tim prelijepim očima, i dalje pomućenih željom, pogledao u nju, ne shvatajući zašto se to dogodilo.
A zatim mu je dala i odgovor, jer je njen pokret bio brži od njenih misli, i njena ruka pokretač koji je sam od sebe krenuo ka njegovom licu, snažno i neočekivano da je zvuk tog šamara otrijeznijo oboje u trenu.

I mada je ona bila kriva što se prepustila, on je bio krivac koji je iskoristio njene slabosti.

-"Koristiš mene da varaš svoju djevojku." – progovorila je, glasom toliko slomljenim za nije mogla ni da skrije bol, čak i da je željela, - "Djevojku koja je inače moja sestra."

Lice mu nije odavalo ni najmanje kajanja kada je progovorio

-"Ja i Izabela nismo zajedno. Između nas postoji samo prijateljstvo, i jedan poljubac koji nikada nije smjeo da se desi."

-"Ma da, i ja treba da povjerujem u to. Šta si onda ovako kasno radio sa njom ?"

-"Bili smo u gradu, pričali i pili, a ona je malo više popila pa sam je odvozio kući. Ako mi ne vjeruješ pozovi sestru pa je pitaj, mada vjerujem da se neće probuditi do ujutru."

Gledala je dugo u njega, tragajući na njegovom licu na neki mali treptaj, ili naznaku da laže, ali osjećala je da je sve što je rekao potpuna istina. Oduvijek je mogla da nazre laž, a kod njega je nije bilo, i mada ga je jako dugo posmatrala njegove oči su samo odavale požudu, i ništa sem toga.

A onda je upitala pitanje koje je odlučivalo da li će da se pokupi i ode, ili će ovo veče postati mnogo bolje nego je to bilo do sada

-"A ovaj poljubac od maloprije, da li i on nije smjeo da se desi ?"

-"Ovaj poljubac je ono o čemu sam sanjao svaki put kada bi ti ušla u auto i progovorila.
Ovo je poljubac koji sam želio da se desi mnogo duže nego što sam to želio da priznam samom sebi.
Ovo je poljubac za koji bih iskoristio svoju poslednju želju prije nego udahnem onaj poslednji udah.
Ovo je poljubac zbog kojeg se nikada ne bi kajao, i za koji bih bio spreman da podnesem jos milion šamara ako će to biti cijena za još jedan dodir tvojih usana."

Mada je vjerovala da ne postoji više nista što bi moglo da je iznenadi ovo veče, kad je čula te riječi shvatila je koliko je pogriješila.

A onda ga je iznenadila čak više nego sebe, kada se propela na prste, i prekinula njegovo izlaganje poljupcem koji ja sve ono što je još namjeravao reći, zamrznuo na njegovim usnama.