Ne puštam te ponovo #3

Sadašnjost - 20. Poglavlje

"Operacija je bila uspješna.
Pacijent je dobro, srećom metak nije zakačio važnije ograne ili arterije.
Biće sve u redu.
Uskoro bi trebao da dođe svjesti."

Hirurg je završio sa obrazloženjem, ali Andrea nije bila sposobna da sastavi nijednu smislenu rečenicu brišući suze ovaj put radosnice sa lica.
Beki je uskočila u pomoć zahvaljujući se doktorima a potom usmjeravajući prijateljicu do najbliže stolice kako bi sjela.

Tek kada je sjela i ispustila izdah olakšanja koji je zadržavala toliko dugo, došla je polako sebi.

"Znaš, mislim da nisam imala snage da čujem loše vijesti. Toliko dugo nam sudbina nije bila naklonjena, mislim da smo konačno zaslužili naš srećan kraj."

"Naravno da jeste. I što se tiče cijele priče o Noi, njegovom šefu i svim tim zlobnicima, na to smo stavili tačku. Pohvatali smo ih sve. Svi plaćenici su razvezali jezik, tako da se svim tim kriminalnim tajkunima i nemoralnim likovima piše jedna debela knjiga optužbi. 

Nou čeka takođe život iza rešetaka, pucanje na Abrahama mu je samo zapečatilo sudbinu.

Ne brini se, više nisi osuđena na tvoj život u Irskoj, tvoj život može biti na bilo kojem mjestu na planeti. Možeš ponovo da budeš ti, i da putuješ i živiš bez straha. Tajni identitet i život je nepotreban, slobodna si."

Andrea je pogledala zbunjena, a onda joj je licem prešao izraz olakšanja. 

"Znaš, zapravo volim svoj život u Irskoj. Mislim da se Abrahamu posebno dopada ovo mjesto."-rekla je prisjećajući se sa osmjehom hostela u kom je bio smješten.

"Prijateljice, njemu je svako mjesto gdje ste vi raj, pa makar to mjesto bilo u samim dubinama pakla."-rekla je Beki, a onda se sjetila da je nazvala prijateljicom, a strahovala je da sada kada zna njen zadatak ne pomisli da je i to bila gluma.

"Prijateljice smo i dalje, zar ne? Nemoj da misliš da je moja misija uticala i najmanje na iskren prijateljski odnos koji smo izgradile."- dodala je gledajući u Andreu.

"Ti si bila i ostala moja prijateljica. I zaslužuješ svo moje poštovanje zbog svega što si prošla zbog svog posla.

Svakako jedan dan ćemo sjesti i popričati o svemu, sada nije ni vrijeme a ni mjesto za to." - rekla je sa blagim osmjehom.

Beki je samo klimnula a onda je pogledala oko sebe,

"Idem da saznam u kojoj je sobi tvoj voljeni, i vraćam se ubrzo. Ja ne sumnjam da će tvoje lice biti prvo koje želi da vidi kada se probudi."

Beki je nestala u hodniku sa lijeve strane a Andrea je ostala da sjedi. Podigla je pogled na gore, ne gledajući u plafon, već negdje izvan toga, zahvaljujući svim silama što je ova večer završila srećnim krajem, jer sve što je željela od života je bilo to. Da budu srećni, ona i njena porodica, i njeni prijatelji. Toliko jednostavno, a nekada tako teško ostvarivo.

Ali sada je vjerovala da je to moguće. Uz njenog muškarca, njenu porodicu i prijatelje sreća im je bila zagarantovana.

******

Abraham se probudio u krevetu ne osjećajući nikakve bolove zbog količine lijekova koje je dobio. Soba u koju su ga smjestili je bila jednolična, čistih bijelih zidova, i sa jednim jedinim krevetom na kojem je on ležao.

Pored njega na stolici pokraj kreveta sjedila je ona, njegova voljena. Bila je umorna, i vidjelo se da joj fali sna, ali kada je ugledala da je konačno došao sebi osmjeh joj je obasjao lice.

"Drago mi je da si dobro, da si živ. "– rekla je glasom koji je drhtao zbog nakupljenih suza koje je zadržavala.

Uzeo ju je za ruku, i gledajući je sa takvom toplinom u očima rekao

-"Ti nisi žena za koju se umire."

Licem joj je prešao talas iznenađenja na tu izjavu, i on nije mogao a da se ne osmjehne.

-"Ne, ti nisi žena za koju se umire.
Ti si žena za koju se živi."

Da bi čovjek umro potrebno je samo stati ispred jednog metka, a da bi živio trebaš se vratiti sa vrata smrti i prokrčiti put nazad.

Ti si žena zbog koje se suočiš i sa paklom ako treba i prođeš kroz njega samo da bi na kraju bio tu uz nju.
Ljubavi, ti si ona zbog koje se protrči kroz pakao bosih nogu i na kraju pita treba li još koji krug ?

Zar si mislila da bih odustao sad, nakon što sam konačno dobio priliku da te držim u svom zagrljaju, držim, i ne pustim više nikada ?

Zbog tebe bih učinio sve, zbog tebe, i zbog našeg sina.
Nemoj nikada da posumnjaš u to. "

Slušala ga je dok su joj se oči punile suzama do te mjere da ih je samo jedan treptaj djelio od toga da se preliju preko obraza.

Nije željela da plače, željela je samo da ga ljubi, sve dok im ne ponestane daha, i dok ih medicinska sestra koja je mogla ući svakog časa ne opomene da nije pravo vrijeme za to.

Ali iskreno, nije je bilo briga, ni za kulturu, ni za dostojanstvo pred medicinskim osobljem.

Ovaj muškarac joj je upravo dao dušu na dlanu a ona ne može a da mu ne potvrdi da osjeća isto, i zato se nagela naprijed i ućutkala sve ono što je još namjeravao reći.

Usne su im se spojile željne dodira onog drugog.

Privio je uz sebe želeći da produbi poljubac. Bio je to gladan, strastven poljubac dvoje ljubavnika koji su predugo čekali da oslobode svu strast koju su čuvali za ono drugo.

Bilo je tu previše čekanja i odugovlačenja, ali oboje su se morali prisjetiti toga da ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto.

Pa se Andrea nevoljno odmaknula od njega, znajući da ako nastave tako neće moći zaustaviti navalu strasti koja im je gorjela tijelom.

Pogledala ga je sa tom plamtećom željom koja joj je plesala u očima i šapatom rekla

" Zapamti gdje smo stali."

"Ne bih to mogao zaboraviti ni pod prijetnjom smrću ljubavi, i to ti govori muškarac koji se upravo vratio sa njenih vrata."- rekao je dok mu se glad za njom još oslikavao u očima.

Nasmješila se gledajući zaljubljeno u svog čovjeka, muškarca koji je znao pravo značenje te riječi.
Bila je istinska srećnica što je dobila tako jedinstvenog, savršenog, hrabrog i romantičnog muškarca. Znala je da im budućnost nosi mnoga iznenađenja ali uz njega pokraj sebe nije se plašila.

A zatim se nasmješila i pomislila isto ono što je i njemu u tom trenutku prošlo mislima.

Ne puštam te ponovo, nikada više.