U ime ljubavi 🔛

Dillon Richardson
Proljeće u Londonu,i opet sve izgleda kao da je jesen. Svaki drugi dan kiša i ponešto malo sunca. Iskreno,dopizdi ti nakon nekog vremena. I najvećem ljubitelju kiše bi dosadilo. Toliko lokvi,zabrinutost hoćes li pasti tamo negdje na skliskom kolkniku ili još gore taj promet. Mrzim kišu! Mrzim London! Smatram ga dosadnim i napornim. Smatram da bi me se više ljudi trebalo plašiti i da bi trebali svi znati tko sam i što sam.

A tko sam?

Dillon Richardson,kriminalac i siroče. Ostavljen tamo negdje na cesti,tipična priča,odrastao u domu za siročat. Od malena sam bio delikvent,smucao se po bandama,krao,dilao razno razne droge i sto puta ostao prebijen. I na kraju krajeva zbrisao sam iz tog doma,jer nitko nije htio imati još jednog problematičnog klinca na grbači,a ja sam prije htio živjeti u nekom kontenjeru nego u sirotištu. Tamo di su svi odnosi nategnuti,sva ljubav i pažnja lažna i zabludna. A ja sam iskren čovjek,i ne volim laž niti život u laži.

Ja sam Dillon Richardson,i nisam samo kriminalac već sam i čovjek. Da onaj koji ima emocije i umije plakati. I u stanju sam svašta napraviti da bih se probio,da bih se izborio za sebe. Jer u mojem životu dovoljno je bilo turture.

Ja sam Dillon Richardson,barem me je tako nazvao čovjek koji me je primio u svoj dom. Svoje pravo ime sam davno zaboravio,i ne želim ga se sjetiti. Taj isti čovjek me je volio i pokazao mi je kako da budem kriminalac koji neće ubiti čovjeka već će mu pomoći. Tako je i bilo neko vrijeme dok nisam otkrio tamniju stranu ovoga života. Ja nisam ubio,ali drugi su ubili za mene,bez oklijevanja.

,,Dillon Richardson!"začuo sam ženski glas iza svojih leđa,toliko poznat. Taman sam išao u svoj ured. Imao sam malu firmu za nekretnine,prodavao sam ili iznajmljivao stanove i još svašta. To je bila krinka samo i nazvao bih taj posao kao svoj hobi.

,, Cyndi Warrick..."okrenuo sam se i vidio zanosnu,nisku plavušu kako mi bijesno prilazi.

,,Vidim zapamtili ste mi ime."stala je ispred mene te počela nešto tražiti po džepovima.

,,Naravno da jesam agentice. Ako me  sjećanje dobro služi ovaj mjesec ste bili čak tri puta ovdje od čega ste me dva puta uhapsili."rekao sam smijući se. Bila je to fascinantna,isfrustrirana ženska koja bi se već sad uveliko penjala po glavi i zadavala mi muke oko mojeg posla. Konačno je našla ono što je tražila,to jest lisice.

,,Dillon Richardson,optuženi ste za krađu i molim Vas da se ne odupirete hapšenju inače ću upotrjebiti silu."izgovorila je to kao i svaki put istim tonom sa ponosnim osmijehom. Nije mi baš bilo jasno što bi se desilo kada bih se počeo odubirati? Bili me prebila? Ovako mala,sitna i bez ikakvoh mišića sumnjam da bi me uspjela svladati.

,,Šalite se sa mnom? Molim Vas gospođice nakon tolikih neuspješnih pokušaja što Vam točno ovaj znaći?"upitao sam mirno odlažući svoju crnu aktovku na pod nakon čega sam mirno stavio obadvije ruke ispred sebe kako bi me mogla uhapsiti.

,,Ne zavaravajte se gospodine Richardson. Ovaj put imam valjane dokaze i ne znam kako ćete se točno izvuči..."zajapureno je prosiktala nespretno me vežući,očekivao sam da će nastaviti sa pričom i zaista je. ,,Osim ako netko iz Vaših redova ne zapahne čarobnim štapićem i opet sam oslobodi,no čisto sumnjam da će im to ovaj put uspjeti."unjela mi se u facu i sa prezirom mi rekla. Imao sam osjećaj da će me pljunuti,ali me je zadivilo što nije. Bio sam polaskan na sekudnu,priznajem. Međutim sekundun kasnije shvatio sam koliko ta mala glupa plavuša nepotrebne pažnje baca na mene i razbjesnio sam se. Došlo mi je da ju opalim sa nečim po glavi i da ju zavežem negdje u nekoj mračnoj rupi i ostavim ju gladnu i žednu slušajući kako preklinje za milost i da ju pustim.