U ime ljubavi 🔛

,,Što si mi učinio?"

Cyndi
Jedva otvaram oči. Imam jaku glavobolju i sve mi se muti. Požalim što sam uopće sebe samu prisilila da otvorim oči. Ne mogu podnjeti glavobolju koju osjećam niti bol koja hara cijelim mojim tijelim. Ipak,nekako podižem glavu kako bih osmotrila prostor oko sebe. Nalazim se u nečijem dnevnom boravku i ne znam kako sam uopće došla tu. Zadnje što se sjećam je da sam izašla van iz kuće u namjeri da se nađem s Adom i porazgovaram o njezinom sazivanju Dillona.Koliko vidim nisam se niti našla sa njom,završila sam na totalno drugom mjestu i ne znam kako. Posmatram prostor oko sebe koji izgleda vrlo luksuzno. Ispred mene su veliki prozori koji se pružaju cijelim zidom i daju mi pogled na Big Ben. Bingo,znam gdje sam i najvažnije je da nisam odvedena van grada.

Stajem na noge,ali jedva držim ravnotežu jer se sve oko mene vrti. U poziciji sam u kojoj ne mogu pobjeći. Pod utjecajem sam neke droge ili nečeg drugog. Ne treba mi puno da shvatim tko mi je to napravio. Čim sam otvorila oči shvatila sam da je Dillon umješan u ovo i predpostavljam da me je doveo sebi kući. Predpostavljam da će dovršiti svoj posao jer sam mu ja očito velika smetnja. Zateturam i skoro legnem opet na kutnu garnituru iza sebe. Iako mi je sve mutno vidim obrise svijetlosti i osjetim jak miris hrane koji me vuće da se pokrenem. Laganim i nesigurnim korakom uđem u kuhinju i namrgodim se.

,,Što si mi učinio?"bijesno upitam Dillona,dok pokušavam svoj pogled fokusirati na njemu. Trepćem kako mi više ne bi bio u magli,ali uzalud. Od silnog treptanja osjetim još veću glavobolju. Iako mi je sve mutno,primječujem da Dillon ne nosi majicu i da u ruci drži nož dok nešto reže. Kada je ugledao mene odložio je nož i zaputio se prema meni. Uzeo me je za lakat,a ja sam se pokušala nekako odpraniti od njegovog stiska,medutim nisam uspjela.

,,Šta si mi napravio,gade?"sad mi već suze idu na oči. Na pamet mi padaju moja mama i teta. Što ako ih je ubio?

,,U redu je...dođi sjedni."moje tijelo prepušta se njegovim rukama. On me vodi do visoke barske stolice,di mi pomaže da sjednem. Oči su mi pune suza,ne mogu se kontrolirati,jako se bojim za svoju obitelj. Dillon stoji ispred mene,ne vidim mu izraz lica samo obrise. Ne znam što mi je dao,ali to nešto je izazvalo veliku pomutnju emocija u meni.

,,Moja mama...Ava...molim te nemoj im nauditi. Molim te! Učiniti ću sve,što god ti poželiš,samo im nemoj nauditi."plačem i jecam i osjetim njegov palac na svojem obrazu. Ne znam kada sam toliko zadnji put plakala.

,,Ššššš,u redu je!"čujem njegov glas uz svoje uho. Nakon čega nestaje,možda zato što ne vidim ništa osim vlastitog mraka.

U toj tami,čujem zazivanje svojeg imena. Imam osjećaj kao da sam svo ovo vrijeme držala oči zatvorenima. Otvaram ih,nalazim se negdje na osami. Sunce obasjava sve oko mene i ja jedva otvaram oči od silne svijetlosti. Još jednom čujem kako netko zaziva moje ime,ali ne mogu raspoznati čiji je to glas jer ga nikada nisam čula. U pozadini čujem zapljuskivanje valova,tu je i more. Nalazim se na plaži,a okolo mene je gusta šuma. Bosih nogu po pijesku krenem prema glasu koji me zaziva,gledam u more koje je neopisivo lijepo i bistro. I u daljini opazim čovjeka,okrenuta mi leđa. Potrčim prema njemu dok u sebi mislim kako mi je samo daleko,da neću stići niti nakon pola sata trčanja do njega. Ali,ipak dolazim,ne osjećam umor niti sam uspuhana. Na meni je bijela svilena haljina koja svuda viori oko mene od laganog vjetrića. Čovjek stoji i dalje na mjestu,ne okreće se sve dok opet ne izgovori moje ime. Kada se okrene,preplavi me val sreće i tuge u isto vrijeme,dođe mi da plačem. Znam da je ovo samo san,ali toliko izgleda realno toliko ne zamislivo.

,,Tata..."izgovaram u šoku dok on stoji i smije se. Otvara usta,kao da mi nešto pokušava reći,ali ne čujem ga ne razumijem ga.

,,Tata!"potrčim bliže njemu u nadi da ću ga zagrliti,ali on nestane. Njegov lik rasprši se u milijun čestica i padne u pijesak u koji zurim. Padam na koljena,šakama grebem po pijesku u nadi da ću naći komadić njega u njemu,ali ne prolazim. Sunce nestane,dođu samo tamni oblaci. A vjetar koji je bio ugodan,postane kao tornado počne otkidati drveća,a valovi na moru postanu još gori. Više ne plačem već vrištim,jer nema oluje nema više ničega samo mrak i opet zazivanje mojeg imena samo što ovaj put moje ime ne izgovara ga moj otac već Dillon. Glas čovjeka koji me je uveo u ovu katastrofu.
•
Otvaram oči po zna koji put,ali ovaj put za stvarno. Krevet na kojem sam spavala je jako udoban,ali svejedno mene jako boli glava i ne sjećam se puno toga od jučer. Zadnje što mi je ostalo u glavi je Dillon i njegovo zazivanje mojeg imena kao i onog na početku lijepog i na kraju ružnog sna. Vani je jako velik pljusak,i utješno je što sam i dalje u Londonu. Ako me je već Dillon oteo barem me nije odveo van grada. Lagano se ustajem iz kreveta,crna posteljina mi daje neki mrtvački i nelagodan osjećaj. Trljam umorne oči,a zatim primječujem da nisam u svojoj odjeći. Na sebi imam samo neku široku,mušku,bijelu košulju i dolje svoje roze čipkaste gaćice.