Prolog

34 3 3
                                    

"Ne možeš to da radiš, nemaš prava!!" urlam na njega na sred aerodroma ne mareći za ljude koji se nalaze oko nas.

"Imam ja prava, itekako imam. Nisi se usudila ni da mi kažeš uživo. Ostavila si mi poruku kao najveća kukavica." glas mu puca dok viče na mene. Čujem koliko je besan i u pravu je. Nisam imala hrabrosti u lice da mu kažem.

"Moram da odem Andrej, razumeš?"

"Ništa ti ne moraš." prosikće besno na šta ja još više poludim.

"Koliko puta si ti mene ostavljao. Sedela sam sama u stanu danima pa čak i nedeljama. Nikad se nisam žalila jer znam da ti je to posao i znam koliko ti je bitno."

"I dalje ne menja činjenicu da ti moraš da ideš u jebeni London. Možeš da ostaneš ovde, ali ne želiš. U tome je stvar, zar ne?" kako uopšte može da mi prigovara za ovako nešto.

"Prilika za ovakav posao se pruža jednom u životu. Ja sam tu priliku sad dobila i ne planiram da je prokockam."

"Čemu to Bogdana?" pita me dok mu iz ledeno plavih očiju kipti bes.

"Šta ja imam ovde? Ajde reci mi, nemam posao, nemam porodicu, fakultet ću završiti tamo, ništa me ne vezuje za ovaj grad."

"Imaš mene!"

"To nije dovoljno. Ko meni garantuje da ti sutra nećeš da raskineš sa mnom. Da sutra nećeš da me prevariš i slomiš mi srce!" dok urlamo jedno na drugo prilazi nam nekoliko likova iz obezbeđenja. Super! Samo mi još fali da me izbace sa aerodroma sat vremena pre leta.

"Šta se dešava ovde, gospođice je li sve u redu?" čovek iz obezbeđenja me gleda nekim zabrinutim pogledom dok se je trudim da se iskontrolišem pre nego što progovorim da se i na njega ne bih izdrala.

"Sve je u redu, izvinite zbog buke." čovek me još jednom pogleda upitno i ja mu klimnem glavom zatim on i ostala tri lika odlaze od nas.

"Ja ti garantujem. Znaš da te nikad ne bih povredio, pobogu. Ti si nešto najlepše što mi se ikad desilo, Bogdana. Volim te i ja nisam muškarac koji će te dve reči da ide i da troši uzalud. Kada to kažem stvarno to mislim. Ako su u pitanju finansije-" momentalno ga prekinem jer znam u kom smeru ovo njegovo izlaganje ide.

"Ti si neverovatan. Ako misliš da ću da sedim kod kuće skrštenih nogu dok ti radiš i zarađuješ grdno se varaš"

"Ne tražim od tebe da sediš kod kuće. Šta god na ovoj planeti zatražiš biće tvoje. Mesec, zvezde, sunce, tvoj je. Ne moraš čak ni kućevne poslove da radiš. Možeš da ideš sa mnom. Samo ostani."

"Kako ne shvataš? Ja ne želim tvoj novac, ne želim da imam sluge koji će sve da rade umesto mene. Ako misliš da sam neka sponzoruša kojoj će muškarac sve da plaća onda me stvarno ne poznaješ."

"Nikad nisam ni pomislio-" opet ga prekidam jer mi ja sad stvarno dosta i zakasniću na let.

"Želim da sama svoj život uređujem kako ja želim, da sama zaradim za sebe. Neću da zavisim ni od koga. Nisam zavisila od roditelja. Neću zavisiti ni od tebe."
gleda me nekim pogledom koji ne mogu da protumačim. Moram da krenem, a toliko me boli ono što ću sledeće uraditi.

Prilazim mu i obavijam svoje ruke oko njegovog vrata dok on izgleda šokirano, ne pomera se. Otisnem jedan nežni poljubac na njegove usne što ga malo prodrma. Spušta svoje ruke na moj struk i približava me još više sebi. Ljubi me sa takvom željom, kao da mu život zavisi od toga. Ja sam kiseonik, a on me pohlepno uzima da bi preživeo.

Odvajam se od njega i izgovaram dve reči koje bole kao da mi je neko zabio nož u stomak i raspara svaki deliće mene sve dok ne dođe do srca i onda i njega preseče na pola.

"Zbogom Andrej"

____________________________________
Haj, Helou, ovo je prolog za moju prvu priču. Nadam se da će vam se svideti.

Linijom slučajnostiDove le storie prendono vita. Scoprilo ora