7

12 1 0
                                    

"Hoćeš da mi kažeš gde idemo?"

"Veruješ mi?" ne znam čime trenutno razmišljam jer mozgom sigurno ne kad na ovakvo pitanje mogu da odgovorim sa da bez ikakvog problema

"Čudno pitanje s obzirom da se ne poznajemo"
on ne mora da zna da bih ga pustila i na mesec da me odvede.

"Ja sam Andrej, drago mi je. Ti mora da si Bogdana. Eto sad smo se upoznali"

"Nisam mislila bukvalno"

"Ponoviću pitanje, da li mi veruješ"

"Ako nisi serijski ubica, onda ti verujem"

"Je l možeš da hodaš, imamo još malo pešaka" samo je izignorisao deo sa sedijskim ubicom, pa on će mene da ubije

"Mogu" potvrdno klimam glavom da ga uverim da sam dobro. Možda čak i samu sebe da uverim jer ću se srušiti. Samo nisam sigurna je l to od umora ili od njegove blizine.

"Ipak je ovako brže" uzima me u naručje i kreće da trči dalje niz ulicu. Nosi mi kao da sam perce.

Zaustavljamo se u delu grada gde su najskuplje moguće kuće. Spušta me na zemlju i daje mi njegov sako da obučem jer je verovatno primetio da drhtim, ali hladnoća nije razlog mog drhtanja. Kad god mi dodirne kožu sva se naježim.

"Možeš da sačekaš tu ili da uđeš sa mnom. Tu sam za pola minuta." Kaže mi i kreće da otključava kapiju ispred nas. Jao čoveče ovo je njegova kuća. Ova kuća vredi više novca nego što ću ja ikad videti.

"Sačekaću" kažem i malo se odmaknem od kapije. Malo me kopka to što je izašao sa one dve devojke iako nemam prava da se mešam u to. Ne možeš ti da ideš i da se zabavljaš u sobi sa njima i onda da dođeš mene da vodiš ko zna gde.

Čuje se paljenje auta i velika kapija se otvara, a on izlazi sa prelepom mat crnom G klasom. To je jedini model auta koji zasigurno znam i prepoznajem. Takođe moj auto iz snova.

"Izvoil" izašao je iz auta da bi mi otvorio vrata. To je jedna tako mala stvar, a meni tako puno znači.

"Hvala" kažem nakon što ulazim u auto i odmah vezujem sigurnosni pojas, ne bih da poginem večeras. Nikad ne znaš možda lik vozi kao manijak.

"Sviđa ti se auto?" uvek postavlja pitanja koja zvuče kao konstatacije, ali po njegovoj podignutoj obrvi znam da je pitanje.

"Jako. Ovo je auto o kom sam oduvek maštala"

"Baš deluješ oduševljeno. " nasmeje se.

"Često se smeješ?" odlučim malo da mu ukradem foru sa pitanjem i zaključkom.

"Šta?" gleda me totalno zbunjeno.

"Kad god sam te videla posle incidenta sa kafom uvek imaš neki dečački osmeh na licu"

"Dečački? Ti to mene vređaš? Ja sam alfa, a ne dečak" pokušava da zvuči ljuto i uvređeno, ali na kraju opet ima smešak na faci.

"Kako ide sa fudbalom?" znam da sigurno sve ide super jer sam pre oko sat vremana bila na žurci povodom njegovog uspeha u fudbalu, ali sam negde čitala da te ljudi više zgotive kad pričate o stvarima koje njih čine srećnima. Pravi trenutak da otkrijem.

"Naporno je. Volim fudbal, od kad sam bio mali želeo sam ovime da se bavim. Ono što mi smeta je to da svake nedelje idemo negde drugo. Mislim da nije prošla nedelja od početka sezone da nisam otišao u neku drugu zemlju."

Pričao je još par minuta o fudbalu i baš se uživeo u to, a onda je zaustavio auto i opet došao da mi otvori vrata.

"Vau kakav džentlmen" smeje se i uzima me za ruku. Lagano šetamo da ivice brda na kom smo i sedamo na klupu koja je tu.

Koji pogled. Ceo grad se vidi odavde. Nebo je tako vedro. Na njemu je milion malih svetlih tački. Ja sam jedna od osoba koje se svaki put oduševljava nebom, pogotovo noću.

"Andrej ovo je prelepo"

"Znam. Ovo mesto mi je pokazao otac jednom. Od tad dolazim ovde kad god imam slobodnog vremena."

Sedeli smo dugo u tišini posmatrajući mesec, zvezde i grad koji polako tone u san. Tišinu prekida zvuk mog mobilnog. Poruka od Kris.

Samo da znam je l se vraćaš kući, ipak je moj red za spremanje doručka.

Ni sama ne bih znala odgovor na ovo pitanje. Lepo nam je ovde dok sedimo, ali nećemo da spavamo na klupi u sred ničega pa će me verovatno vratiti kući.

Andrej mi otima telefon iz ruke i ja pokušavam da ga zaustavim kad krene da kuca poruku.

"Ne moraš više da brineš oko toga" vraća mi telefon i vraća se u svoj prvobitan položaj. Prebacuje ruku preko mog ramena i privlači me sebi.

Ja otključavam telefon da vidim šta je napisao, možda još imam vremena da obrišem ako je neka glupost.

Bogdana je trenutno malo zauzeta. Vratiću je sutra ili možda ne

"Ne možeš to da radiš. To je moj telefon i moje privatne poruke!"

"Meni se čini da sam to uradio. Tako da mogu. Opusti se, ništa nije strašno."

"Hoćeš da me odvezeš kući, umorna sam" napravim se kao da zevam. Uopšte nisam umorna i ovaj svež vazduh me je baš razdremao samo ne želim da sedim sa njim dugo.

"Ne ideš kući večeras. Rekao sam tvojoj drugarici da te sutra vraćam. Što znači da ideš kod mene."

"Nema potrebe za tim." ustajem sa klupe, a on me odmah uhvati i spusti u svoje krilo.

Jedna njegova ruka je na mom struku dok je druga na mom licu. Placem prelazi preko mog obraza, a onda malo zakači moju donju usnu i povuče je ka dole. Ovo izazove erupciju u mom stomaku.

"Bogdana.." izgovori malo glasnije od šapata, približava se mom licu i Bože moj on će mene da poljubi. U tom trenutku njemu zazvoni telefon i ja skočim kao oparena. Ne mogu da verujem da smo se zamalo poljubili.

"Da, da. Biću tamo." kaže nekom na telefonu, zatim ustaje i staje pored mene.

"Je l imaš vozačku?" valjda je logično da imam vozačku kad sam ga vozila u bolnicu autom, mada on je bio na samrti pa se možda i ne seća.

"Imam, zašto pitaš?" podiže me u naručje i nosi me ka autu.

"Je l bi htela malo da nas provozaš?" spustio mi je na sedište vozača i dao mi ključeve od auta

"Nema šanse da ću da vozim ovaj auto. Kao prvo ne želim da nešto zeznem. Kao drugo znam da ću da zeznem jer kad si ti tu uvek napravim neku glupost."

"Znači ja te ometam?" pita i zatvara vrata pa ide do suvozačeve strane.

"Andrej neću da vozim!" viknem te mi on stavi ruku na butinu i ja se momentalo ukočim. Bogdana molim te saberi se. Uporno prekoravam sama sebe jer je moje ponašanje u njegovoj blizini totalno suludo. Nije prvi put da me dodiruj osoba suprotnog pola, ali se ja ponašam kao da jeste.

"Šta god da se desi preuzimam odgovornost. Ti samo uživaj i probaj da nas žive vratiš do moje kuće."

"Smisao za humor ti je izvanredan" kažem mu sarkastično i pokrenem motor. Jao kakav auto. Nikad mislila da ću ikada imati priliku da vozim ovaj auto

Linijom slučajnostiWhere stories live. Discover now