Truni U Miru

Dva stara druga

U noćni sat
dva se stara druga našla
i krenula da pričaju
o prošlim vremenima:
O gdje si li bio
u tom tihom času
kad ja sam te po cijelom
nebu tražio?
Prevrnuo sam
svaki oblak
i svakog upitao
gdje si li nestao...
mislio sam
da avion te raznio
da na dva dijela
bio si podijeljen...

A gdje si nestao ti?
-drug mu odvrati:
ta, u me se uvuklo beznađe
i tako sam tmuran
čovjeku prekrio sam njegovo
žarko sunce,
i polja sam mu potopio,
i kuće im silom svojih suza
u jednoj noći do temelja
srušio,
cio sam im svijet
dokle god oko seže,
suzama svojima preplavio.
Ali nijedan nije imao razumijevanja
i nitko me nije upitao zašto
jer gnjev ne priliči višnjemu,
obličju oblaka.
A mene su oslijepile suze
i izgubio sam pojam o vremenu...
tek kad shvatio sam,
što učinih
tuga me obuze
jer srušio sam čitav ja svijet
do temelja.

I tako od sreće
u toj tihoj, miloj noći
dva se druga zagrle
i obećaju da, nijedan ih vjetar
odvojiti neće
i uvijek skupa će biti.
Pa tako, od te silovite sreće
klizne jedna suza
kroz njegovo oko.
Nju prati i druga,
a za drugom,
krenula je treća,
svaka je od druge
bila silovitija, veća.
Pa i drugi stade plakati
za prošlim vremenima
silovita kiša krenula je padati:
i topila je ona polja
i nosila je one kuće,
čovjeka zadesi oblakova volja
i plutaju sasvim tiho,
polako,
uz pokoji vrisak,
u mračno,
crno,
minuće.

[9.12.2017.]