Jantar

1. Djevojka od milijun dolara

„Na lice nanosiš rumenilo

na oči fino sjenilo

u crnoj haljini do bedara

izgledaš kao djevojka od milijun dolara

Koliko strahova si sakrila

pod svojim lažnim noktima

muško se oko lako zavara

izgledaš kao djevojka od milijun dolara"

(Prljavo Kazalište, Djevojka od milijun dolara)

Nakon što se Sunce potpuno sakrilo, plava je izmaglica dana nestala skupa s njim, otkrivši zvijezde na tamnom platnu. Bile su žive i sjajne, pjevajući očima najljepšu melodiju.

Ispod istog se neba skrivalo tisuće zaljubljenih parova sa svojim ljubavnim pričama za koje su vjerovali da pripadaju samo njima, da su epske i posebne.

Ona je znala bolje od toga.

Tamara se zato nije nalazila ispod zvjezdanog neba – znala je da je ono bilo laž, obećanje vječne ljubavi koja joj se jednom, možda, doista činila nadohvat ruke. Mogla je opisati zvijezde na tisuću predivnih načina, ali ni jedan od njih ne bi isprao gorak okus koji je još uvijek osjećala u ustima, nakon dva mjeseca nastojanja da ih nauči promatrati sama.

Naučila je da postoje bolji načini da ispere taj okus, makar su svi bili kratka vijeka.

Nije razmišljala o zvijezdama dok se te večeri probijala kroz mase ljudi u odviše glasnome klubu, žureći prema WC-u. Počela je misliti o njima tek kada je bacila pogled na ogledalo i shvatila da se ne prepoznaje.

Nije izgledala poput one djevojke koja je tako nedavno s Julijem ležala na vrelom asfaltu i čekala zvijezdu padalicu, pretvarajući se da će želja popraviti njihovu već tada slomljenu vezu.

Kada bi doista bila osoba koju je sada ugledala, pomislila je – u crnoj haljini, s crvenim ružem i ledenim izrazom na licu, život bi bio puno lakši. Dopustila si je nekoliko sekundi da mašta o tome dok popravlja šminku.

Tanka linija crnog tuša uokvirila je njezine oči na način na koji nije navikla. Trebali su joj sati da svoju inače kovrčavu kosu potpuno izravna; zato to inače nikada nije činila. Nije čak uobičavala nositi tamne ruževe ni jaka sjenila – smatrala je da joj ne pristaju uz lice, baš kao što joj uske crne haljine nisu pristajale uz tijelo.

Danas. Danas je mogla biti ta djevojka. Nije bilo bitno što će ju sutra dočekati ni što će sutra opet biti ona Tamara raščupane kose, blijeda lica i u širokim hlačama.

Duboko je uzdahnula te otpila nekoliko gutljaja vode iz slavine, a zatim je rukama prošla po vratu, nadajući se da će ju to malo rashladiti. Činjenica da se to nije dogodilo nije ju spriječila da naruči još jednu pelin colu, a onda se zajedno s Anom vrati na plesni podij.

Tehno joj se ritam vrlo brzo uvukao u uši i počeo pulsirati njezinim tijelom. Nije bila glazba koju je inače slušala, ali to ju nije spriječilo da se počne kretati skupa s melodijom i derati skupa s pjesmom, čak i kada nije znala riječi.

Pustila je da riječi pjesama postanu jedina stvar na koju je mislila.

Šarena su se svijetla pomiješala s vrtoglavicom u njezinoj glavi i melodiji u njezinim ušima i neko je vrijeme to bilo jedino što je bilo bitno. To je bio njezin život, ništa manje i ništa više. Pod svjetlima noći nije bilo mjesta za suze i žaljenja, a posebno ne pred Anom, koja je već počela okretati očima svaki put kada bi čula ime Julije.