9. Daleko

152 26 1
                                    

„A što ak' ja, što ak' ja, što ak' ja

želim dizat valove

nježan cvijet nije nježan zauvijek

ni ovaj lav neće spavat zauvijek"

(Detour, Daleko)

Bijeli je pokrivač što je zimus krasio ulice već neko vrijeme bio otopljen, a u zraku se osjetio miris rasta; nove živahne nijanse cvijeća okupale su ulice. Vjetar bi još uvijek ponekad žestoko zapuhnuo, zahtijevajući gorčini prethodnih mjeseci da se vrati.

Bio je ožujak i bilo je vrijeme za proljetno čišćenje, a Tamara ga je odlučila podići na novu razinu.

Umjesto da pokupi stvari koje joj više ne trebaju i reorganizira ormar, ona je odlučila pokupiti komadiće sebe, baciti one koji joj više ne trebaju i početi iznova.

Prije godinu dana prekinula je s Julijem, a gorčina koju je osjećala zbog toga još je uvijek bila prisutna. Ponekad se osjećala poput prazne ljušture – to su bili trenutci kada je mislila da joj on treba kako bi bila potpuna.

Ipak, da bi bila potpuna, shvatila je, trebalo joj je nešto puno više.

Trebali su joj prijatelji koji slušaju, posao koji ju ispunjava i slobodno vrijeme koje će provesti smijući se. Osijek nije nudio ništa od toga.

Ipak, Ani je prvoj rekla da se seli. Njezina prijateljica nije to dobro podnijela, ali nije imala drugog izbora nego prihvatiti Tamarin odabir. Obećale su si da će se čuti i posjećivati, ali Tamara je znala da je nešto u njihovom prijateljstvu bilo pokvareno davno prije njezine odluke da prihvati posao u Rijeci.

Postale su previše različite, a Ana više nije imala snage slušati o Tamarinoj boli. Zato je Tamara šutjela, mjesecima tražeći neku svrhu – bilo što što bi ju moglo ispuniti.

Pronašla je drugu najbolju stvar, a to je bio posao u knjižari.

Nije bio posao njezinih snova, ali barem je bio blizu. I još bitnije, nudio je novi početak koji je Tamara silno trebala.

Izvadila je stare kofere i nabavila je nekoliko kutija. Na kraju krajeva, nije ni imala toliko stvari za ponijeti. Nije posjedovala namještaj, čak ni posuđe nije bilo njezino.

Davno je zaboravila kako je to bilo – posjedovati nešto čvrsto i stabilno. Bila je podstanar po raznim stanovima već četiri godine, još od kada je došla u fakultet radi studija. A kada je odustala, jednostavno nije imala srca vratiti se roditeljima i reći kako ih je razočarala.

Ne, morala je prvo dovesti svoj život u red i pokazati im da je dobro odabrala.

Kada ih je posjetila za Božić, nisu joj prigovarali što je nezaposlena i što već neko vrijeme moli njih da joj posude novce, ali vidjela je da se brinu za nju. Tada im je rekla da je dobila ponudu za novi posao i da će im uskoro reći što je u pitanju.

To je bila prekretnica. Nakon nje je doista intenzivno počela tražiti poslove, a pretragu je proširila i na druge gradove.

Ispostavilo se da je Rijeka bila točno ono što joj treba, a da ljudima koji su ju htjeli zaposliti treba upravo netko poput nje. U pitanju je bila nova malena i nezavisna knjižara, a Tamara je, sa svojom ljubavi prema čitanju, mogla pomoći u izboru naslova koje će držati i savjetovati kupce.

Došla je iz Osijeka na razgovor za posao – tako im je već pokazala da doista želi raditi tamo i da ne misli otići nakon nekog vremena. Rekla je da želi pomoći u stvaranju njihove knjižare i da će dati sve od sebe da ljudi čuju za nju.

Nije znala koliko se još ljudi prijavilo ni kakva joj je bila konkurencija, ali ono što je bilo bitno je to da je dobila posao.

I samo tako, tek dva tjedna kasnije sjedila je na krevetu koji, također, nije pripadao njoj i gledala u stvari koje je posjedovala – cijeli njen život.

Stan koji je iznajmila vidjela je samo na slikama, ali gospođa s kojom je komunicirala se činila dragom i Tamara se osjećala kao da joj može vjerovati. Nije bio ni jeftin, kao ni jedan stan u Rijeci na kojeg je naišla, ali s novom će si ga plaćom moći priuštiti.

U glavi joj se napokon stvarao plan. Radit će među knjigama, nečemu što voli. Ako bude bilo sreće, s vremenom će moći raditi na vlastitim prijevodima i pomoći proširiti knjižaru. Ljudi s kojima su pričali zvučali su ambiciozno, što joj je dalo nade da će biti otvoreni za njezin prijedlog. A onda će, možda, jednom stvoriti nešto svoje, ali to je bilo previše daleko da razmišlja o tome.

Osjećala je kako joj se srce steže kada razmišlja o odlasku.

Mrzila je i voljela grad u kojemu je živjela prethodne četiri godine. Što je više razmišljala o tome, sve se više premišljala želi li doista otići iz njega. No, sada je bilo previše kasno za to.

Novi ju je grad čekao, skupa s novim ljudima i novim prilikama. Bila je spremna na sve što ju je tamo čekalo. Makar ljudi bili hladni prema njoj, makar svaki dan bude padala kiša, makar će ponovo morati ustajati rano ujutro i voziti se pretrpanim busovima... Tamara će, napokon, imati budućnost za koju će se boriti.

I napokon će moći ostaviti prazninu svoga srca u ovom praznom stanu.

Duboko je uzdahnula.

Koferi su bili spakirani, skupa s uspomena. Toliko stvari koje nije trebala bačeno, skupa s dijelom nje kojeg više nije željela. Možda, ovoga puta, napokon ne bude gledala nazad.

Ovoga puta otići će daleko. Daleko od svega i svakoga koga je voljela.

JantarWhere stories live. Discover now