8. Terca na tišinu

180 26 1
                                    

„Ti vladaj zrakom
ja ću vladati zemljom
nađemo se negdje u sredini
nađemo se gdje se nađu
tvoje noći i moje zore"

(Silente, Terca na tišinu)

Jedna od rečenica koju ćemo najčešće čuti kada smo povrijeđeni je da vrijeme liječi sve rane.

Možda je bilo previše rano da se Julije uvjeri u istinitost te tvrdnje, ali osjetio je kako mu je lijek doista nadohvat ruke.

Prošla su dva mjeseca od kada je zadnji put vidio Tamaru. Kada je shvatio da ni jedan od standardnih lijekova ne pomažu, odlučio se prepustiti milosti vremena, nadajući se da će ono načiniti lijepu uspomenu od Tamare.

Večer prije prvi je put legao u krevet i shvatio da cijeli dan ni jednom nije pomislio na nju. Nije mu se pojavila u sjećanju i ni jedna ga izgovorena rečenica nije podsjetila na nju.

Bilo je to jer mu je cijeli dan bio ispunjen dobrim raspoloženjem, pićem i ljudima.

Za promjenu su se našli kod Daniela.

Ian ovoga puta nije doveo nikoga nepoznatog. Došao je i Danielov dečko te je u stanu bila i njegova sestra, Anita. Djevojka s koje Julije, iz nekog razloga, nije mogao skrenuti pogled.

Bila je slika i prilika Daniela. Julije ju je upoznao prije nekoliko godina, kada je došla posjetiti Daniela. Sada, kada je nakon što je pauzirala godinu počela studirati u Osijeku, Julije je znao da će ju češće viđati.

Imala je gustu crnu kosu i prodorno plave oči koje bi uhvatile svačiju pozornost. Smijala se glasno i iskreno i svaka je njezina rečenica odisala pozitivnom energijom.

Bila je tako puna nade u budućnost koju će izgraditi u ovom gradu i Julije, koji se osjećao kao da je već uništio svoju budućnost, joj se divio zbog toga.

Možda zato, pomislio je.

Možda jer ga je netko drugi napokon zaintrigirao, pa više nije mislio o njoj. Tamari.

Osjećao se ugodno u malenom društvu koje su polako stvarali. Društvu u kojem će se, nadao se, sve češće naći i Anita.

Bio je na putu prema Danielovu stanu kada se pitao hoće li tamo sresti i nju.

Julije nije bio lud, vidio je i da ona njega promatra. Bila je tek tri godine mlađa, što za njega nije bila velika razlika, ali njoj je vjerojatno bilo uzbudljivo biti u takvome društvu.

Vjerovao je da Daniel ne bi bio baš sretan da mu Julije kaže išta od toga, pa je odlučio otjerati misli o njegovoj sestri.

Ipak, kada je pozvonio, ona je bila ta koja ga je dočekala na vratima.

„Hej... Julije?"

Nije bio siguran je li to bilo pitanje ili ne, ali kimnuo je uz blagi smiješak.

„Daniel se tušira. Za minutu će, slobodno sjedni."

Još jednom je kimnuo i poslušao ju te se zavalio u sofu.

Nije bilo tipično za Daniela da kasni, ali kada je Julije pogledao na sat, shvatio je da je on bio taj koji je uranio. Daniel će sigurno biti šokiran.

Nasmiješio se na tu pomisao, a zatim pogledao u Anitinom smjeru. Stajala je pred ogledalom i kovrčala kosu.

Kada je Daniel prvi put spomenuo da mu mlađa sestra dolazi i da će živjeti s njim kako bi smanjili troškove, Julije nije bio baš impresioniran. To je značilo da će njegov stan biti jedina lokacija na kojoj će se neometano moći družiti, s obzirom da je Ian imao još dva cimera koje nitko od njih nije pretjerano volio.

Ipak, sada mu njezina prisutnost uopće nije smetala.

„Ideš negdje?" pitao je, više radi pristojnosti nego jer ga je zanimalo. Naravno da je išla negdje – već je bila našminkana i obučena.

„Samo na kavu", odgovorila je, ne okrećući se prema njemu. Bila je koncentrirana na uvijanje pramena kose. „Upoznala sam nekoliko cura na faksu, a ni jedna ne zna nikog drugog ovdje, pa smo se dogovorile malo proći gradom i vidjeti što se nudi."

„Mislio sam da ti je Ian pokazao grad?"

Pogledala je u njega, samo na trenutak.

„Oh, samo najbolje barove." Nasmiješila se. „I neke osnovne lokacije. Uostalom, htjela bih istražiti sama. Upoznati ljude koji nisu prijatelji mog brata. Bez uvrede."

Nasmiješio se.

„U redu je, jasno mi je."

„Gle tko je uranio!" Daniel je viknuo već na ulazu u prostoriju. Kosa mu je još uvijek bila polu mokra, ali bio je obučen.

Julije je ponovo pogledao na sat. Bio bi gotov taman na vrijeme da on nije uranio.

„Ne možeš uvijek biti prvi, Daniele." Nasmiješio se.

„Hajde, evo me za dvije minute", odvratio mu je prijatelj, zatvarajući vrata.

Anita je također završila s kovrčanjem kose te je uzela torbicu i pogledala prema Juliju prije nego se zaputila prema vratima. Pozdravila ga je uz smiješak, a tada je, ponovo, ostao sam.

Njegova samoća nije trajala dovoljno dugo da se izgubi u mislima jer se već iduću minutu Daniel našao kraj njega, spreman.

„Pa, gdje ćemo?"

Julije je slegnuo ramenima.

Njegovi prijatelji morali su naviknuti na činjenicu da je Julije odlučio ne ulaziti u mnoga mjesta koja su voljeli.

Više nije zalazio u drage mu barove. Izbjegavao je svaki muzej jer je znao da ih je obožavala posjećivati. Kupovao je u novim trgovinama, hodao drugim rutama. Sve, samo da ju ne sretne. Bilo je lijepo. Postajala je uspomena, san, plod njegove mašte. Ali, ako je doista bila samo udaljeno sjećanje, kako je još uvijek pamtio točan miris njezina parfema i točan okus njenih usana?

Namrštio se. Bio je umoran od toga da mu prošlost i povrijeđeno srce diktiraju budućnost.

„Znaš što? Mogli bismo na pivo u onaj bar... kako se ono zvao? Onaj u koji smo prije voljeli zalaziti."

Ako je njegov prijatelj i primijetio promjenu u njegovu stavu, nije reagirao.

Kimnuo je i njih dvoje su se zaputili na pivo, baš kao što su radili već godinama.

I jedna djevojka, koliko god ju jednom volio, nije mogla to promijeniti.

Bilo je dosta šutnje i odvajanja. Julije je odlučio vrištati na sav glas. Vrištati da voli život i da će uživati u njemu.

JantarWhere stories live. Discover now