Jantar

4. Kurve

„Još jučer poljupcima mi smo se borili

i dodirom smo jedno drugom tajne otkrivali

što se dogodilo, gdje je ta kap

što je prelila čašu

što te natjerala da odneseš

Sve što sam volio, a tebe sam volio

sve što sam sanjao, a tebe sam sanjao

Kad bi zauvijek zaspao ovaj grad

kao u bajci prekriven trnjem i travama

sve dok se ti ne vratiš, a vratit ćeš se znam

i sve dok tvoja ruka ne dotakne moj dlan

dok me ne zagrliš, dok me ne poljubiš

dok me ne zagrije tvoj dah."

(Daleka obala, Kurve)

Šest mjeseci.

Toliko dugo nije čuo njezin glas.

Toliko dugo njezin smijeh nije popravio njegov dan i njene usne nisu dotaknule njegove i učinile da zaboravi na probleme.

Kada si je napokon dopustio da predahne, uzme si odmor od posla i izlazaka i razmisli o smjeru u kojem njegov život ide, shvatio je samo jednu stvar.

Gotovo. Ovoga je puta stvarno bilo gotovo.

Nekoliko je puta, u trenutcima kada je bio previše pijan da razmišlja, a njegovi prijatelji dovoljno daleko da ne vide, utipkao njezin broj i kliknuo zovi.

Nije se javljala.

Odlučila ga je, očito, potpuno obrisati iz svoga života i mrzio ju je.

Mrzio ju je što se mogla praviti da ne postoji. Što je odšetala, bez pozdrava i pogleda. Bez ikakva obrazloženja.

Trebalo mu je četiri mjeseca da pokupi stvari koje je zaboravila ponijeti. Četkicu za zube, parfem po kojemu je uvijek mirisala, majicu po kojoj je noć prije nego je otišla prolila vino i bilježnicu u koju je, još od fakulteta, zapisivala stihove pjesama.

Čekao je da dođe nazad pa da joj te stvari ponovo zatrebaju. Onda je čekao da ga nazove i kaže kako će doći da pokupi te stvari – onda bi, barem, dobio dostojan oproštaj.

Ona je vjerojatno znala da u tom slučaju ne bi dobila oproštaj, već bi mu se doista vratila. U trenutku kada mu je ta činjenica došla do glave, shvatio je koliko je odlučna bila u odluci da si to ne dopusti.

Djevojke su dolazile i odlazile, ali prazno mjesto u krevetu kada bi se probudio bi ga izjedalo.

I nije mogao – nije htio – pričati o tome. Daniel i Ian već su mu toliko puta rekli da ju treba zaboraviti i da nikada nije bila dobra za njega.

U njezinoj glavi, on je morao biti negativac u priči. Zvijer koja je zatvorila ljepoticu i natjerala ju da se zaljubi u njega. Ona nije vidjela koliko je često svoju ljepotu koristila da ona bude ta koja zarobi njega – poput crne udovice što te uplete u svoju mrežu; samo što je ova mreža bila topla i poznata, pa se nije ni pokušavao opirati.

Duboko je uzdahnuo.

Ležao je u krevetu i buljio u plafon. Tri ugašene cigare nalazile su se u pepeljari na noćnom ormariću, a miris zadnje još je uvijek bio prisutan u prostoriji.

Nebo je već poprimilo zlaćanu nijansu kada mu je postalo jasno da nije spreman provesti cijelu noć sam.

Ali, Daniel i Ian bili su van grada, na nekom moto susretu. Pozvali su ga s njim, ali njemu je to zvučalo dosadno. Sada je poželio da je prihvatio njihovu ponudu.

Kroz glavu su mu prošli svi drugi ljudi koje je poznavao i s kojima bi ponekad izašao – čak je preletio i po ljudima s posla. Osim nekolicine za koju je znao da su bili van grada, nije pronašao ni jednu osobu s kojom je zapravo htio provesti vrijeme.

Zbog toga je, nakon još nešto malo prevrtanja u krevetu, još malo premišljanja i dvije cigarete, odlučio ustati iz kreveta, obući se i napustiti stan.

Nije znao gdje ide dok nije shvatio da refleksno odabire putove kojima se kreće.

Odlučio je otići u bar; njihov najdraži bar. Onaj u kojeg nije zalazio mjesecima.

A/N: Što mislite u kojem će smjeru priča ići? Pokušajte pogoditi koje bi još pjesme mogle biti u naslovima.