Jantar

21. Zbog tebe

„Zbog tebe dao bih se bezglavo 

u potragu za zlatnim runom. 

Ne bih ustuknuo pred zmajem, 

zauzvrat i ne tražim puno. 

Da me otrpiš kad sam očajan

i onda kad ti nisam po volji. 

Strepim da jednom ne uvidiš, 

da od mene ima boljih. 

Kad budem jako kriv, 

da sam i ja zamjenjiv."

(Pavel, Zbog tebe)

Zanimljivu su priču ispleli u zvjezdanim noćima, morskom pjenom i šampanjskim poljupcima.

Priču o dvoje slomljenih, o dvoje koji se boje voljeti.

Mogao je to biti početak i kraj priče.

Njena priča do sada nije bila priča o njima. Bila je priča o gubitku i tuzi do tolike mjere da je zaboravila pogledati oko sebe i shvatiti da se, zapravo, zaljubljuje.

Zaljubila se, ovog puta postepeno i polako, bez da je razmišljala o tome. I nije ni jednom stala i pitala se je li ispravan za nju. A možda i nije bio, pa zar je bilo važno?

On je vjerovao u srodne duše. Vjerovao je da postoji ona jedna savršena osoba za tebe i, ako ti ona isklizne iz ruku, nemaš više ni jednu priliku.

Kada je upoznao nju, otjerala je njegove noćne more.

Zbog nje je ponovo imao svrhu i nešto čemu da se nada. Više se nije morao skrivati iza sretne maske i pretvarati da je optimističan i veseo, doista je to i bio.

Imao je dojam da ju ne zaslužuje, da ne zaslužuje drugu priliku, ali odlučio ju je prihvati.

Ona nije bila sigurna što da misli o svemu tome. Bila je iznimno sretna s njim i nadala se da će tako i ostati, ali on nikada nije iskusio vezu koja se s vremenom počela raspadati i koju su, na kraju, uništili.

Pomislila bi na Julija ponekad, ali više ne sa žaljenjem.

Unatoč tome, nikada više nije htjela prolaziti kroz ono što je već prolazila.

I pitala se, noćima, je li njihova veza završila zbog nje ili zbog njega. Voljela je kriviti Julija, ali znala je da nije nevina u toj priči.

Zbog toga se bojala da će uništiti predivnu osobu poput Leona.

Leona koji je napokon odlučio da je spreman nastaviti i zbog nje je dopustio da mu se vjera u jednu srodnu dušu poljulja.

Nije se bilo lako nositi s tom odgovornosti i biti ta osoba za njega, ali nije htjela dopustiti strahu da ju proguta.

Toga su dana otišli ručati u restoran, sjeli na kavu i upijali posljednje zrake sunca koje su, na kraju krajeva, dočekali kao iznenađenje nakon gotovo cijelog tmurnog mjeseca.

Tamara je sa smiješkom zalupila vrata svoga stana i legla na krevet s mislima punih Leona.

U zadnje je vrijeme on bio jedina stvar o kojoj je razmišljala. Svoje je ambicije zbog količine vremena koje je provodila s njim stavila na pauzu, iako je znala da bi razumio kada ne bi bilo tako. Samo – htjela je biti s njim koliko god da je mogla.

On je tražio posao i u međuvremenu držao instrukcije koliko god je mogao te se registrirao na neki honorarni servis i zarađivao nešto malo preko interneta. Kada bi se dovoljno potrudio, mislila je Tamara, mogao bi to raditi i za stalno.

Još uvijek nisu pričali o zajedničkom životu. Bilo je previše rano. Možda su se znali nekoliko mjeseci i imali su dovoljno godina za takav potez, ali tek su nedavno postali par i još su uvijek istraživali svaki aspekt svoje veze.

Onaj u kojem su istraživali dodire koji im odgovaraju bio joj je najdraži.

Nasmiješila se pri pomisli na to i okrenula u krevetu.

Leon je držao instrukcije ostatak dana, a ona je imala slobodno i nije imala što raditi.

Mobitel joj je zazvonio – nepoznat broj.

Nije se inače javljala na takve te je uzela mobitel u ruku kako bi odbila poziv, a zatim se ipak nekako refleksno javila.

„Halo?"

„Dobar dan. Jesam li dobila Tamaru Tot?" čula je ženski glas preko telefona.

„Da, ja sam", odgovorila je.

„Moje ime je Borana. Radim za jednu izdavačku kuću. Vaši poslodavci su Vas preporučili. Navodno ste završili engleski jezik na fakultetu?"

„Studirala sam ga, ali nisam završila", rekla je Tamara. ."Ali imam znanje. Koja izdavačka kuća?"

Ignorirala je njezino pitanje.

„Kod nas je bitnija sposobnost nego diploma. Relativno smo novi, ali dosta brzo se širimo i trebamo mladih ljudi zainteresiranih za čitanje poput Vas. Biste li htjeli doći na razgovor za posao? Voljela bih Vam reći više o tome."

Tamara je gotovo vrisnula od sreće.

Ipak, još uvijek nije znala dovoljno o poslu, ali zvučao je kao ostvarenje sna. A preporučili su ju ljudi iz njezine knjižare.

„Naravno. Recite vrijeme i mjesto."

„Kako Vam odgovara sutra? U Splitu."

„U S-Splitu?" promuca. „Mislila sam da ste u Rijeci."

„Za sada imamo središte u Splitu. Možete li doći? Pokrit ćemo putne troškove."

Bilo je teško razmišljati o još jednoj selidbi kada je tek naučila voljeti Rijeku. I još nekoga.

Ipak, to je bio samo razgovor, zar ne?

„Da, mogu doći", odgovorila je.

„Odlično. Vidimo se. Poslat ću Vam poruku s adresom."

Kada je spustila slušalicu, Tamara je osjetila kako ju nešto steže u želudcu. Sjela je za laptop, tražeći povratnu kartu, ali...

Što ako dobije posao?

Ne može Leona vući za sobom u Split. On je previše volio ovaj grad, a ona je previše željela taj posao. Kako bi ostvarila svoj san, morala bi otići, a njihova je veza još uvijek bila previše mlada da od njega očekuje isto.

Još uvijek nisu ni blizu priče o zajedničkom životu, a kamo li...

Bila bi to jedna od najstarijih dilema – karijera ili ljubav?

Tamara je do sada uporno birala ljubav, a to joj se uporno obijalo o glavu.

Birajući karijeru, odabrala bi i sebe.

Previše je dugo, mislila je, tražila sebe u nekome drugome. Bilo je vrijeme da nauči biti sama.

A s obzirom da nije ni završila fakultet, ovo je zvučala kao prilika koja se dobije jednom u životu.

Poželjela je nazvati Leona i sve mu ispričati, kao što bi mu uvijek pričala sve što se dogodilo. Nekako je, ipak, bilo previše teško natipkati tu poruku.

A i bio je u pitanju samo razgovor, podsjetila se.

Mislila je na Leona i njihovu vezu kada je sutradan ušla u bus.

Znala je da on ne bi bio spreman preseliti se s njom, a još se kao malena, promatrajući svoga brata, zaklela da nikad neće imati vezu na daljinu.

Previše ga je brzo pustila da joj se uvuče u kožu. Prije nekoliko bi tjedana prihvatila takvu ponudu i ne razmišljajući.

Pokazala je Leonu ponovo voljeti. Samo, možda, ipak ne nju.

Čekalo ju je dugačko putovanje i puno mučnih misli.