Jantar

2. Sve što je vječno kratko traje

„U sebe zatvoren, ja vodim ratove

A znaš da cijeli svijet dao bih za tebe

I kako da poletim kad jedva hodat znam

Nauči me voljeti, sve drugo naučit ću sam

Nekim tajnim oružjem izvlačiš iz mene

Ono što je zakopano najdublje

Pljujem stihove da sakriju krikove

Suze il' smijeh, u mojoj glavi to isto je."

(Replica, Sve što je vječno kratko traje)

Od prvih sunčevih zraka do onoga trenutka kada zatvoriš oči i lagano utoneš u san, Julijev je dan bio isplaniran. Nije ni shvatio kako se to dogodilo, ali počeo se konstantno okruživati ljudima. Kao da je na dvije godine njegov život bio stao i nije imao vremena ni za koga, pa je sada trebalo sve to nadoknaditi.

Razmišljao je o tome dok se vraćao s posla promatrajući pukotine na stazi kojom je polako hodao. Zapalio je cigaretu, tek drugu toga dana. Dio njega poželio je barem sat vremena mira iz tišine uz kavu jer se ujutro probudio previše kasno da uživa u njoj.

Nažalost, Daniel i Ian vjerojatno su već bili na putu prema njegovu stanu. Njih dvojica kao da su jedva dočekali da on i Tamara prekinu pa da pretvore njegov stan u savršen prostor za opijanje, igranje igrica i dovođenje djevojaka.

Volio je provoditi vrijeme s njima, ali počeo je žudjeti za malo vremena u miru i tišini; nije ga dobio već dva mjeseca. Njegovi su prijatelji, valjda, mislili da će se slomiti ako mu dozvole da dovoljno dugo razmišlja o Tamari.

Bili su u krivu.

Ona je bila ta koja je odlučila otići, ne on. Gledao ju je kako odlazi bez riječi, pakira svoje stvari u pola noći i otvara vrata.

Dao joj je tri dana da se vrati, ali nije. Morao joj je priznati, nije očekivao da će uspjeti izdržati dva mjeseca bez da mu se vrati u naručje, kao što je činila tisućama puta. Vjerovao je da je tako i bolje. Vjerojatno oboje trebaju neko vrijeme da se ohlade i odmaknu jedno od drugoga, a tada će, ponovo, sve biti po starome.

Vratit će mu se kada shvati da ne zna drugačije.

Do tada je mogao uživati sa svojim prijateljima.

„Kasniš", začuje glas iza sebe te se okrene prema Danielu.

„Ne, samo si ti došao ranije, kao i uvijek." Nije ni očekivao drugo od njega – jedan od razloga zašto su se njih dvojica toliko slagali. Daniel bi uvijek dolazio na vrijeme i bio je precizan u svemu što je radio. I nikad, ali baš nikada, nije prekršio svoju riječ – čak i kad je u pitanju bilo nešto banalno poput kupnje alkohola.

Kada je Julije pogledao u vrećicu koju je držao u ruci, shvatio je da ga prijatelj ni ovoga puta nije razočarao.

„Što si kupio?" Viski, nadao se.

„Vidjet ćeš gore. Gdje je Ian?"

Julije je taman iz džepa izvadio ključ i zaputio se prema vratima zgrade te se osvrnuo oko sebe, tražeći prijatelja. Ian još nije bio na vidiku.

Možda je Daniel uvijek bio točan, ali Ian i Julije nikada nisu bili. Julije je uvijek mislio da je njegovom prijatelju to smetalo, ali nikada se ne bi požalio na to.