10. Sve još miriše na nju

155 22 3
                                    

„U mojim venama još je njenog otrova
još je doza prejaka
a tebe ljubim da ne poludim
da zaboravim."

(Parni Valjak, Sve još miriše na nju)

Sjećanja su mu mirisala na gorki pelin, kišu i parfem od vanilije.

Julije se toga jutra probudio osjećajući svu težinu svijeta na ramenima. San koji je imao – san o crvenokosoj djevojci koju je jednom jako volio – ispario je već nekoliko minuta kasnije, ostavljajući samo gorak osjećaj kojeg nije mogao isprati.

Nije htio saznati da se preselila. Još je manje htio sanjati o njoj jednom kada je napokon pomislio da je ta priča davno dobila svoj epilog. Ona ga je napisala, htio on to ili ne, a sada ga je doista zapečatila.

Julije se ponekad znao ponadati da će ju ugledati u trgovini ili kafiću, samo da se uvjeri da je zapravo bila stvarna, a ne plod njegove mašte. Njihova je veza tonula sve dublje u zaborav, kao da ju je doista bio izmislio.

Nije ju htio zaboraviti, ne zapravo. Htio je zaboraviti bol koju je ostavila za sobom onda kada ga je napustila, ali htio se sjećati sretnih trenutaka koje je imao s njom.

Više od toga htio je biti u mogućnosti otvoriti svoje srce za nekog drugog bez da mu ona bude u mislima.

I uspijevao je, stvarno je, dok nije čuo za njezin odlazak. On je još jednom vratio stare uspomene i prizvao njezinu sliku, iako Julije to nije htio.

Uspravio se na krevetu, odjednom potpuno razbuđen.

Anita se okrenula u krevetu i podigla ruke iznad glave, istežući se. Polako je otvorila oči tek nekoliko sekundi kasnije, smiješeći se.

„Jutro", promrmljala je. Još je uvijek djelovala usnulo.

„Nisam te valjda probudio", rekao je umjesto pozdrava. „Oprosti."

„Nema veze", odgovorila je. „Ali možeš mi se iskupiti tako što ćeš mi skuhati kavu."

Nasmijao se.

„Jedna kava s mlijekom i pola žličice šećera dolazi."

„I dvije palačinke."

Bože, doista se nije mogao prestati smijati kraj nje.

„To ćeš morati zaslužiti."

„A da?" nasmiješila se. „Kako?"

„Pričekaj da se vratim, pa ću ti pokazati."

Uspravila se u krevetu i zaintrigirano ga pogledala.

„Odjednom više ne želim kavu."

Poljubio ju je u obraz i ustao iz kreveta.

„Brzo ću."

Netom prije nego je zatvorio vrata spavaće sobe, čuo je njezin glas.

„Hej, ako nastavimo ovako, Daniel će se požaliti mojim roditeljima kako nikad ne spavam tamo, a moraju plaćati cijeli stan umjesto da nađe cimera. Znaš, koji će zapravo biti tamo."

Nasmijao se.

„Ako Daniel ima problema s tim, neka se i on doseli ovdje. Spavat će na kauču."

Stan je bio u njegovoj obitelji dugi niz godina i Julije nije morao razmišljati o stanarini. Nekoliko je puta ponudio Danielu da dođe živjeti s njim, ali njegov je prijatelj smatrao da bi mu bio smetnja. Julije se, istini za volju, nikada nije previše žalio jer je volio to što ima svoju privatnost kada ju treba.

To je značilo i da je Anita mogla prespavati kada god je htjela.

Ipak, Julije nije razmišljao o svojoj djevojci dok je čekao da voda prokuha.

Misli su mu odlutale na crvenokosu djevojku koja mu je prije godinu dana slomila srce posljednji put.

Ponekad mu se činilo da stan još uvijek miriše na nju. Još je uvijek pio njezinu najdražu kavu i koristio šampon koji je kupovao jer je ona obožavala njegov miris tada. Još je uvijek prao posteljinu istim praškom koji je ona odabrala.

Morao je prestati razmišljati o tome.

Njegova djevojka – njegova predivna, pametna djevojka s kojom je obožavao provoditi vrijeme – nalazila se u drugoj prostoriji, vjerojatno razmišljajući o njemu.

Ili o palačinkama – stvarno je voljela palačinke.

Nasmiješio se na tu pomisao.

Ulio je vrelu vodu u šalice, a zatim dodao mlijeko i šećer.

Smješkala se i kada je ponovo ušao u sobu i pružio joj šalicu.

„Nije baš doručak u krevetu", rekao je. „Ali barem je nešto."

Otpila je gutljaj i uzvratila mu onaj poljubac u obraz.

Julije nikada nije mislio da je osoba za veze. Veza s Tamarom to mu je i potvrdila. Volio je previše i zbog toga je bio previše posesivan. Imao je problema sa živcima i ponekad bi zbog toga patila prva osoba koja mu je bila blizu, a to je najčešće bila Tamara. Njegove je frustracije zbog života ona morala nositi na ramenima jer kada je mrzio cijeli svijet, počeo bi mrziti i nju.

Nije si mogao dopustiti da od Anite napravi isto.

Prokleta bila Tamara i dan kada se odabrala preseliti. Kao da činjenica da su prekinuli taman prije godinu dana nije vratila dovoljno uspomena.

Ponekad se mrzio što, možda, u njegovu srcu nije bilo dovoljno mjesta za Anitu. Stalo mu je do nje, stvarno je. Volio ju je.

Ali, svaki put kada bi pomislio na svoju bivšu djevojku, Julije bi se osjećao kao da ju vara – a u isto vrijeme izdaje najboljeg prijatelja, kojemu činjenica da njegova mala sestra hoda s njegovim prijateljem nije baš najbolje sjela. Kasnije je Daniel naučio prihvatiti to.

„Nego..." počela je Anita, odlažući kavu na noćni ormarić pored kreveta. „Čula sam da umjesto palačinaka nudiš nešto slađe?"

„A da?" Nasmiješio se te i sam odložio kavu. „Ma tko ti je to rekao?"

„Ista osoba koja je rekla da ću te palačinke morati zaslužiti."

Njezin je smijeh prekinuo njegov poljubac. Uzvratila ga je jednakom žestinom, obgrlivši ga rukama. Zatim se prebacila u ležeći položaj, povlačeći ga za sobom.

Misli o Tamari tada su nestale.

A stan je, ipak, još uvijek mirisao na nju.

JantarWhere stories live. Discover now