Milimetri [✔]

9. Pijani gost

Vrtila sam se u krevetu kao pile na ražanj. Vrućine koje su nastupile posljednjih par dana mi nisu dali priliku da spavam. Iako, unatoč tome, najveći zapravo razlog nije bila vrućina, nego par zelenih očiju koje mi ne napuštaju misli od onog dana kada me dovezao kući.

Ne mogu iz glave da izbacim njegove dodire koje mi je u tom trenutku priuštio, a trebala sam da ga zamrzim i u potpunosti prekrižim. Bio je prije svega zauzet, a sa zauzetima ne želim ništa započeti. Osim toga, sve i da nije, ne mogu se zamisliti sa njim, što je apsurdno jer mi se uvukao pod kožu i jer me privlači na svaki mogući način.

Privlačio me i izgledom i karakterom. Uspjevao me dovesti do ruba živaca, ma do ludila, a isto tako probuditi unutrašnju divlju stranu koju nikad prije nisam znala da posjedujem. Znao je kako me izazivati, kako probuditi tu stranu u meni i isto tako je za tren smiriti.

A tijelo da ne pričam.

Bože, bio bi grijeh reći da njegovo tijelo nije veličanstveno. Ma savršeno. Zaboga, griješnica sam samim time što se zamišljam uz njegovo tijelo, svjesna da ne pripada meni već nekoj drugoj. Griješnica sam što želim da to tijelo pripada meni. Griješnica sam što ne mogu prestati da razmišljam o tome.

Posljednjih noći mi ništa ne može zaokupirati misli koliko on. Ma ništa ne uspjeva da mi skrene misli sa njega, a prokleto sam znala da nije ispravno. A vraški je dobro.

Trgnem se na zvono koje se oglasilo na vratima. Pogledam na sat, prikazuje da je pola dva. Ko je zaboga došao u to vrijeme zvoniti? Ponovo zazvoni pa se premišljam da li da provjerim ko je. Niko pametan u ovo doba ne dolazi, a svejedno je uporan na vratima. Ustajem se brzo i krenem prema tamo, još jednom se oglasi zvono i javim da dolazim. Otključavam vrata i sa strahom ih otvorim.

"Eliote?" U nevjerici izgovorim njegovo ime. Bio je naslonjen od štok vrata sa prekriženim rukama dok je na sebi imao sivu majicu, crnu kožnu jaknu i hlače. Bože, sanjam li ovo?

"Pa Dijano", kaže uz osmijeh. Ne, nisam sanjala, stvarno stoji pred mojim ulaznim vratima i pijan je. Osjetila sam miris piva i viskija.

"Eliote znaš li ti koliko je sati!? Šta radiš ovdje?"

"Došao sam da te vidim, moramo popričati", govori, tačnije, mrmlja gotovo pa nerazumljivo. Naginje se prema meni gubeći ravnotežu. Hvatam ga za ramena i uspijem prebaciti njegovu ruku preko svoga ramena. Jebote, bio je težak k'o konj.

"Eliote nisam ti terminator, pomagaj malo", govorim dok zatvaram vrata. Čujem kihotanje od njega i uspije se uspraviti malo. Vodim ga u dnevni boravak gdje ga smještam na kauč. Istog časa je legao.

"Hoćeš da ti donesem šta?"

"Imam sve, hvala", kaže i povuče me sebi na prsa. Iznenadim se kada me zagrli. Pijan je i definitivno van svog uma.

"Eliote pusti me dođavola!" Kažem mu dok se odgurivam od njegova prsa, ali je jači od mene tako da se ne pomjerim ni centimetar od njega.

"A nemoj ići, onda ćeš mi faliti", govori i smije se.