Milimetri [✔]

11. Bolni početak

Dva tjedna. Četrnaest dana. Napustila sam teretanu istog tog dana kada sam se srela Eliotom u trgovini. Nisam više mogla da ga gledam u oči nakon svega i živjeti sa činjenicom da sam ljubila nešto zabranjeno i srcu daleko, a čeznula sam za još. Osjećala sam se poniženom, prljavom i najprije pohlepnom zbog takvog razmišljanja, ali nisam se mogla ni oduprijeti porivu da još jednom osjetim te meke usne. Zato mi je najbolja možda do sada bila ideja da napustim teretanu i započnem iznova bez Eliota.

Da nije bilo Suzanne i njene podrške vjerovatno bih bila izgubljena, ali zbog nje sam smogla snage učinuti taj korak. Nakon sedmicu dana plakanja i tugovanja stavila sam sebi tačku tome i odlučila se tražiti sebi posao. Godinama sam već zarađivala sama pare preko raznih manjih poslova i mislim da više neću tako moći izdržati, stoga sam odmah sljedeći dan odlučila ići u grad prema jednoj od manjih firmi u Moskvi gdje sam nedavno pročitala kako trebaju radnika kao programer, a pošto sam ja imala sa tim iskustva i snalazim se računarom odlučim pokušati svoju sreću na tome.

Sjedila sam u jednoj plavoj plastičnoj stolici u manjoj čekaonici čiji su zidovi bili bijelom bojom prefarbani, a na njima obješene umjetničke slike koje su pokušale prostoriju učinuti makar manje monotonom i dosadnom. Bila sam sama u sobi, stoga sam se i dosađivala i odlučila promotriti cijelu prostoriju. Pod je bio obložen bijelim, pomalo već ishabanim laminatom. Preko puta mene se nalazila mašina za pravljenje kafe na kojoj je bio bijeli papir zaljepljen. Na njemu je debelim markiranim crnim slovima pisalo NE KORISTI SE. Velika drvena vrata od hrasta su razbijali bjeljinu cijele sobe i činili je manje monotonom i jednolikom. Iza njih se nije isprva čulo ništa, cijela soba je bila tiha da bi se čak i muha mogla čuti kako svojim krilama oblijeće prostoriju.

Pogledam u svoje crne štikle sa petom od pet centimetara koje su kao salivene pristajale mojoj maloj nozi. Na sebi sam imala i crne hlače i jednu bijelu bluzu koja mi je išla malo iznad koljena sa crnim detaljima po njoj. Čak sam se i našminkala, što je bilo baš rijetko posljednjih par mjeseci, ali s obzirom da sam imala podočnjake i natekle oči od plakanja morala sam kaširati korektorom i puderom radi normalnog izgleda.

"Dijana Goméz", čujem ženski glas iza hrastovih vrata pa se ustajem sa stolice koju sam svojim već dvadesetominutnim sjedenjem ugrijala i krenula prema vratima. Pokucala sam iz opšte kulture i navike, a onda ih otvorila. Dočekao me u potpunosti šaren prizor. Za razliku od čekaonice u kojoj sam maločas bila, ova soba je bila sve, samo ne i monotona. Bijeli zidovi su prekriveni slikama i velikim policama sa knjigama, dok je sivkasti laminat sjajio zbog raznih tekućina za čišćenje. Svježina i miris mente je ispunila moje nosnice te sam se istog časa osjećala opuštenijom nego maločas. Žena u tridesetim je sjedila za svojim blijedo-plavim radnim stolom koji je bio zauzet raznim fasciklama, kompjuterom, držaćem za kemijske i olovke, te naravno njezinom velikom Louis Vuitton torbicom.

Bila je profinjena, u bijeloj haljini koja joj je naglašavala lijepo oblikovane grudi. Zlatna ogrlica joj je pada preko haljine dajući joj dodatan dašak bogate i uspješne žene, a uređeni i nalakirani nokti su joj svjetlucali zbog lampice na stolu.

"Dobar dan", pozdravim se dok mi ona uputi prijazan osmijeh i pokaže rukom da sjednem.

"Dakle Vi ste Dijana Goméz", to nije trebalo biti pitanje, više je izgledao kao da nešto zaključuje. Odmjerila me svojim smeđim očima iza naočala Bog zna šta zaključujući na osnovu moga izgleda.

"Pa dobro, došli ste da se prijavite za posao?" Uzela je uheftane papire sa stola ispred sebe i počela šarati pogledom po njemu. Sigurna sam da je već bacila oko na njega, ali sad je to radila čisto formalno, unaprijed znajući da li da me primi ili ne.

"Neudata, nezaposlena i vrlo mlada", mrmljala je dok je okrenula drugiist da dalje "čita". Cijelo vrijeme sam šutila i pratila je pogledom. Trebala bih možda i nešto da izustim, pomislit će da sam gluha ili bez jezika.

"Da, tako je", uspijem izustiti potvrdan odgovor. Podigla je pogled sa papira i zaključala ga mojim.

"Samo me jedno zanima, koliko već dugo se bavite programiranjem?"

"Već par godina, pet ako želite da budem preciznija."

"Ova firma zahtjeva nekog iskusnog i pouzdanog programera koji zna šta radi, mislite li da možete ispuniti te uslove?"

"Vjerujem da ćete i sami da saznate odgovor."

"U redu. Nazvat ću vas za par dana."

"Hvala Vam."

Izlazim iz kancelarije i val olakšanja me prođe. Ovo je trebao biti pozitivan odgovor, te da ubrzo očekujem poziv za posao. Izašla sam iz firme nasmiješena, dok me pred njom čekala u autu Suzanne. Sjela sam na suvozačevo mjesto još uvijek sa širokim osmijehom.

"Primili su te?"

"Vjerovatno", kažem ushićeno.

"Vjerovatno? To ne zvuči baš obećavajuće", negoduje Suzanne dok vozi prema kafiću.

"Ma, možemo li ostaviti negativnost. Sretna sam!"

"Vidim, što je čudno, ali istovremeno ugodno vidjeti nakon sedmicu dana plakanja."

"Ne podsjećaj me", graknem bijesno, ponovo mi pred očima se pojavljujući zgodni đavo koji mi je priredio taj pakao. Suzanne istog časa promjenila temu i počela pričati o svojim događajima u kafiću i kakve je sve budale posjete na dan. 

A/N

Malo dosadniji nastavak, ali u suštini i osvježavajuć jer nije sve oko Eliota?

Nadam se da vam se dopada, do sljedećeg čitanja. ❤