Milimetri [✔]

15. Igra bocom

"I kako se ta igra igra?" Upitasmo Rosalie koja je položila flašu u sredini kruga.

"Je li to istina ili izazov igra?" Upita Suzanne.

"Oh ma ne, dosadno je to za nas odrasle, na misliš li?" Podigne obrve pa se nasmije.

"Igra tako što neko od nas okreće dva put flašu. Oba puta u koga vrh flaše pokaže te osobe moraju zajedno u ormar ili neku skučenu sobu na pet minuta i mogu raditi što god žele", svi smo se naizmjenično pogledali. Svi smo bili polupijani pa smo se složili tom idejom, no svejedno mi se unutrašnji nemir i uzbuđenje stvorilo zbog toga.

Rosalie je uzela flašu i prvi put je okrenula. Okrenula se prema Eliotu, svi su zažviždali i zapljeskali rukama, a knedla u grlu mi se stvori na samu pomisao da s kim bi mogao završiti u ormaru zaključan.

Ponovo se flaša okreće i ovog puta mi se učini da je dosta sporije išla odluka. Na trenutak je flaša sporo prema meni prišla, ali se nije zaustavila i umjesto toga stala na Amandu.

Eric i Felix su ih bodrili i odvlačili u ormar dok su u meni sve lađe potonule i poželjela sam doista otići negdje daleko da se isplačem i pustim svoju ranjenu dušu na vidjelo ovoj tami koja me okružuje. Suzanne me tužno pogleda, ali od bijesa ne vidim dalje nego pred sobom. Teško sam disala i borila se posljednjim atomima da ostanem pribrana.

Tih pet minuta su bile najduže ikada, a u ormaru je vladala tišina. Pa naravno, šta drugo očekivati nego to?

Kada su izašli nastavili smo neku drugu igru jer je Suzanne tako predložila. Napokon je shvatila koliko je ovo zapravo bila loša ideja. Izbjegavala sam pričati i sa kim, izbjegavala sam Eliota još više pa čak i Amandu. Izbjegavala sam biti pri sebi trenutačno.

Prođu dvadeset minuta, ako ne i manje i ovi se spakuju i odlaze dok Eliot još uvijek sjedi na sofi i pije svoj šampanjac. Otpratim ih do vrata uz osmijeh koji je bio očigledno svima prisiljen, Suzanne mi je dobacila jedno "žao mi je" i izašla. Zalupila sam vratima i ponovo se srela zelenim zvjerskim pogledom.

"Ti uživaj, ja odlazim u sobu da spavam", kažem i krenem prema spavaćoj, ali me naravno zaustavi i stigne me.

Bio je tik ispred mene i spriječavao put ka mom jedinom spasu-spavaćoj sobi.

"Možeš ići kad porazgovaramo", odvrati mirnim glasom promjenuvši zvjerski pogled u onaj molećivi.

"O čemu bi to molim te htio da porazgovaramo?"

"O nama."

"Mi", pokazujem prstom između mali prostor koji nas razdvaja, "ne postojimo."

"Ali postoji doza privlačnosti."

"Ni to", odvratim i tada se za još jedan korak približi i time me pribije uz zid. Zrak je postao dosta tanji, plitko sam disala i suzdržavala se da mu gledam usne. Tijelo mi burno reaguje, počinje da gori i drhti.

"Zaista?" Kaže sa podsmijehom dok me posmatrao nemoćnu pod njegovom blizinom. Mrzila sam ga. Iz dna duše sam ga mrzila što je djelovao ovako na mene.

"Šta želiš?" Upitam bijesno ga pogledavši i požalivši. Pogled mi je ponovo padao na njegove pune ružičaste usne koje su sada izgledale još privlačnije nego ikad prije.

"Da budeš iskrena Dijana", kaže potištenim, ali izuzetno zavodljivim glasom.

Razum mi je počeo da se gubi u tom trenutku i nisam znala šta učinuti. Srce mi je luđački kucalo dok sam prebirala mpgućnosti kojih gotovo pa nije ni bilo u ovom trenutku.

Neka mi je Bog pri pomoći sad.

"Sa čime tačno da budem iskrena?"

"Vidjela sam kako si se ponašala kada smo Amanda i ja izašli iz ormara, ljubomorna si", prošapće kraj moga uha.

"Ne, samo mi se ogadi činjenica da sam poljubila nekog ko se ljubi sa svakim", odbrusim i krenem ga gurnuti od sebe, ali se samo još više pribije uz moje tijelo.

"Mislim ipak da si ti ljubomorna", kaže ne popuštajući.

"Idi dođavola Eliote, jesam ljubomorna sam, zadovoljan sad?" Dreknem se na njega i uspijem na kraju ipak da odgurnem. Vidim mu osmijeh na licu dok u meni kuha uragan na sve to.

"Prezadovoljan", klima glavom uz još uvijek pobjednički smješak.

"Jebi se", kažem i pustim suze da dođu na vidjelo, pa mu priđem. Gledao me smireno, ma da opet u jednu ruku i zabrinuto.

"Jebi se Eliote, gori u paklu, čuješ li?!" Počinjem ga udarati po prsima, izlijevajući sav bijes koji mi se skupljao u posljednjim sedmicama.

"Uništio si me, natjerao da se zaljubim, otišao si, naoravio me budalom!" Još uvijek ga udarajući po prsima redam sve što mi leži na srcu puštajući da me emocije vode gdje ih me volja. Suze su neprekidno se spuštale niz moje obraze i za to krivim alkohol, ali me nije bilo briga.

Nakon što sam isrpljena, slomljena i prije svega ogoljena prestala da ga udaram pala sam na koljena i počela da plačem kao dijete. Nisam se mogla smiriti. Nisam znala kako sebe sada utješiti.

Eliot se spustio za mnom i privukao me nježno u zagrljaj gladeći mi kosu. Nisam se imala snage više opirati pa sam ga pustila da me grli.

"Nikad mi nije bilo u planu da ti ovo uradim, vjeruj mi", govori mi u tjeme ostavljajući poljupce.

"A svejedno jesi", kažem kroz jecaj.

"Znam, krivi me tu slobodno, baci u tamnicu, ali to ne mjenja činjenicu da sam te zavolio i da nisam znao šta uraditi povodom toga jer sam bio zauzet."

Podižem glavu prema njegovom licu i zbunjeno ga pogledam.

"Jer si bio u vezi?" Ponovim još uvijek zbunjena i ponesena od plakanja.

"Da, prekinuo sam Tinom kako bih kreuo nešto stvoriti sa tobom Dijana", odgovori nježnim glasom i pogleda me milo.

"Misliš li da se ovdje išta može nakon svega da stvori?"

"Nećemo nikad saznati ako ne pokušamo."

Prešutim mu to te umjesto toga mu se približim i poljubim ga konačno. Falile su mi te mekane usne koje nose sve brige i probleme. Uzvratio mi je poljubac nježno, ne želeći žuriti sa ičim dok sam ja polako, ali sigurno skupljala slomljene dijelove sebe i sastavljala ih dok sam bila u naručju ovog muškarca ljubeći se sa njim.

A/N

Konačno😍

Ostavite mišljenje i vote, u sljedećim nastavcima ide totalni rasplet pa vas više ne namjeravam mučiti ❤