naša poslednja šansa

15 2 1
                                    

03. Decembar 2019.

Onog dana kada sam te videla da ulaziš u autobus, bila sam neprepoznatljivo srećna. Bila sam jako srećna jer te u opšte nisam očekivala da te vidim. Bila sam uzbudjena jer smo se sreli, samo ti i ja. Ušli smo u autobus i kao i uvek izmedju nas su se osetile one naše varnice koje su bile tu od kada smo se upoznali. Pričali smo i pričali... Tada sam osetila nešto, nešto značajno ali nisam znala šta je to. Sve do sada. Ma da, da se ne lažemo i tada sam znala ali nisam bila svesna toga. Sve do ovog momenta. Pričali smo o svemu i svačemu ali se samo nismo doticali jedne teme. Mislim da niko nije smeo da postavi to pitanje baš u tom trenutku. Sredinom Septembra. Mislim da smo se duboko u sebi i ti i ja plašili odgovora ovog drugog. Pričali smo i u nekoliko trenutaka sam se izgubila u sopstvenim mislima. Razmišljala sam, šta ako je to to; da li je došao konačno taj dan da ćemo ti i ja postati mi. Posle toliko godina. Na našu žalost prevarila sam se. Posle mog vraćanja u realnost, da ti upravo stojiš preko puta mene. Pričali smo još...i još...onda je došlo vreme za naš rastanak i pak nismo večno mogli da se vozimo tim autobusom, i ako je svaki naš razgovor izgledao kao večnost. Ostavio si me i stao kod vrata jer je sledeća stanica bila ta na kojoj ćeš izaći. I dalje se niko nije usudio da postavi to čuveno pitanje od koga smo se oboje plašili. Onda odjednom, iznenada, je nešto prelomilo u meni jer više nije bilo vremena i prišla sam ti i rekla "e zaboravila sam da te pitam ima li neka devojka hahha?" tvoj odgovor je bio "haha nema a kod tebe neki dečko?" i svaki put kada si mi postavio to pitanje sam čula nešto u tvom glasu što je govorilo "reci mi molim te da nema", naravno da je moj odgovor svakako bio
"hahha nema"

Onda nam je oboje laknulo a vreme isteklo.

thoughts of one lost soul Where stories live. Discover now