Rađanje nade

9.3K 640 7
                                    

Artur

- Kako to da ne zoveš? – pitam je.

- Ne zoveš ni ti – odgovara mi. Kad bi samo znala . . .

- Stekao sam utisak da ne želiš više da me vidiš.

- Samo . . . Golden je bila Lukina firma i kad smo to prodali bilo je lakše za disanje, ako razumeš.

- Razumem.

- Šta ima kod tebe?

- I dalje želim da spavam sa tobom ako te to konkretno interesuje.

Raširila je oči ali se nije naljutila.

- Mislila sam na to kako si?

- Odlično, hranim se zdravo i puno vežbam jer ne jebem . . .

- Ok, shvatila sam, nemaš devojku – prekida me.

- Imaš li ti?

- Devojku? – nasmešila se. Zeza me. Vidi ti to.

- Nemam devojku.

- Dobro je znati da nisi promenila seksualnu orijentaciju i da imaš smisao za humor, to nisam znao – drugačija je, vedra i vesela. Nešto se promenilo.

- Znači komšije smo na poslu.

- Izgleda, tehnički ti si komšinica ispod mene.

- Tehnički vidim da kod tebe nema ništa novo.

- Rekao sam ti.

Mi razgovaramo, nikad nismo ovako razgovarali, opušteno, sa šalama i osmehom.

- Pa hoću li napokon saznati nešto o tebi?

- O meni?

- Ti znaš sve o meni, poznaješ moju porodicu kad smo se već sreli zašto da ne razgovaramo malo o tebi?

Sranje.

- Ne bih da kvarim ovaj „sudbonosni susret".

- U redu – uozbiljila se i možda naljutila. Sranje.

- Moja majka je oduzela sebi život pre tačno deset godina.

- Ja . . . žao mi je nisam htela . . . nisam znala.

- I to je delom i moja krivica.

Mrzim ovo.

- Moj otac je ostavio moju majku zbog moje devojke.

- Šta?

- Pre deset godina bio sam u vezi sa Dajanom, međutim ona je u isto vreme bila u vezi i sa mojim ocem. Moj glupi otac je bio uveren da ga ona voli i ostavio je moju majku, zatražio je razvod, iselio se iz kuće i započeo zajednički život sa ljubavnicom. Napravio je sve to zbog žene koja ga je koristila da mene napravi ljubomornim.

- Tebe?

- Dajana je želela da je oženim a meni to nije bili ni na kraj pameti tako da sam odlučio da prekinem tu vezu ali pre nego što sam to učinio saznao sam da se spetljala sa mojim ocem. Posle toga je sve krenulo nizbrdo, ona i moj otac su počeli da žive zajedno i ispostavilo se da je Dajana bila trudna.

- Ou, Isuse.

- Da, pitanje je bilo čije je dete?

- Čije je?

- Nikad nismo saznali. Moja majka je jednog dana otišla kod nje, posvađale su se i nešto se dogodilo. Dajana tvrdi da je moja majka namerno gurnula a moja majka je tvrdila da je to bila nezgoda . . . Kako bilo Dajan je izgubila dete i krivila je moju majku zbog toga. Moja majka to nije mogla da podnese i oduzela je sebi život.

- Žao mi je, nije trebalo da pitam.

- Kad tad bi saznala. Dajana i moj otac su se venčali a ja ne razgovaram ni sa jednim od njih dvoje i to je to.

- Nisi ti kriv – stavila je ruku preko moje.

- Ja . . . otišao sam – priznam.

- Gde si otišao?

- Nije me bilo briga što se Dajana spanđala sa mojim ocem ali bilo mi je žao majke, međutim smatrao sam da je to nešto što moji roditelji moraju rešiti i jednostavno sam otišao na poslovni put. Ostavio sam je samu da se nosi sa problemima i to je moja krivica. Kad sam se vratio bilo je prekasno.

- Uopšte ne razgovaraš sa ocem?

- Ne, video sam ga poslednji put na majčinoj sahrani – i rekao mu par rečenica koje neće zaboraviti do kraja života.

- Žao mi je. To ti je život.

- Pre će biti glupe odluke još glupljih ljudi.

- Hajde, znam šta će te oraspoložiti. Račun moliću.

Mia

Gledam Artura i Noru kako trče po parku, moja ćerka ga nije zaboravila a on je tako nežan prema njoj. Osećam krivicu što sam ga naterala da mi ispriča o svojoj porodici ali bila sam srećna kada sam ga ugledala, iznenađena ali srećna. Nema porodicu, sam se borio godinama sa bolešću, preživeo operaciju . . . Artur Ford nije loš čovek on je samo neko ko je kao i ja upoznao na teži način bol. Međutim ima nešto u njemu, nije on ni naivan ni glup, mislim da je previše pametan za svoje dobro i verujem da je svima potrebna porodica i ljubav pa i njemu.

- Kako je bilo u parku? – pita nas moja majka.

- Lepo Artur je izmorio – skinem Noru i ona je otrčala u svoju sobu.

- Dakle . . . hoćeš li mi reći šta je to bilo?

- Slučajnost majka, ili sudbina. Ispostavilo se da radimo u istoj zgradi, otišli smo na ručak malo razgovarali . . .

- O čemu?

- Sedi – smestim se i ispričam majci sve to mi je Artur rekao.

- To ti je dobra, stara španska serija.

- Nije smešno mama.

- Znam. Izgleda da si srećna što ga vidiš.

- Ne znam, ali bilo je drugačije.

- Kako?

- Nismo bili u Lukinoj firmi, niti u njegovoj kući . . . bila sam opuštena.

- Luka je mrtav dušo.

- Znam ali da si me ovo pitala pre tri meseca rekla bih ti kako se osećam neverno. Znam da je glupo ali . . . Šta ako je ovo moja druga prilika? Mislim već sam jednom pobegla od Artura i danas ponovo naletim na njega . . .

- A ti veruješ u sudbinu . . . .

- Možda – slegnem ramenima.

- Mia, nije bitno, važno je samo kako se ti osećaš. Ako se osećaš srećno i dobro sa njim možda treba da daš sebi priliku. Šta kaže on?

- Mislim da on želi da pokuša, zapravo znam da želi – nasmešim se.

- Ono što ja znam jeste da on voli Noru, videla sam to.

- Znam ali on ima Lukino srce i ne znam da li bih mogla da se nosim sa tim. Kako to sutra objasniti Nori? Kako da joj objasnim da srce njenog oca kuca kod čoveka kojeg naziva ocem?

- Shvatiće kad odraste.

- Možda. Ne znam, znam samo da sam danas bila srećna, to je sve u šta sam za sad sigurna a za ostalo pretpostavljam da će vreme pokazati.

Samo onaWhere stories live. Discover now