Ponovo ispočetka

8.2K 593 17
                                    


Mia

Ne znam ni sama koliko dugo sam plakala ali znam da me je celo telo bolelo. U jednom trenutku suze su stale i kroz glavu su mi letele slike Luke i mene.

- Sećam se kako je Luka razgovarao sa Norom u mom stomaku, izvodio je one smešne zvukove i glupirao se kao da će ona to nekad videti. Nije videla, a mogla je – obrišem suze.

- Drugo sećanje mi je kada mi je rekao da se selimo. Ostavljamo sve i selimo se u Englesku, zbog mene, ja sam želela da se preselim tamo a on je želeo da mi udovolji iako zapravo nije voleo kišu – Bože koliko me je voleo.

- I sećam se kada su mi rekli da moram ostati u bolnici. Bila sam trudna a nakon Lukine smrti nisam želela da jedem, nisam želela ništa . . . zaboravila sam na neko vreme na svoje dete u stomaku, ugrozila sam je – rasplačem se.

- Zbog toga što sam bila neodgovorna prema nerođenom detetu dovela sam je u opasnost, rodila se prerano. Moja je krivica, toliko sam patila za Lukom da sam . . . a nisam morala. Sve bi bilo drugačije.

- Nisam znao – Artur progovara i tek tada ga registrujem.

Ustanem i vratim mu pismo.

- Ne mogu to da uradim i drugom detetu . . . – rasplačem se ponovo.

- Mia . . .

- Molim te . . . samo . . . nemoj.

Ugledam suze u njegovim očima i zbog tih suza želim samo još više da plačem.

- Ne mogu . . . zbog tebe Arture . . . on je mrtav zbog tebe.

- Oprosti mi. Molim te oprosti mi.

- Nisi ti . . . nisi ti kriv, znam to ali . . . shvati i ti mene. Znam i znaću svaki put kad te pogledam – obrišem suze.

- Jednostavno ne mog sad da . . . ne mogu – prođem pored njega i odem u svoju sobu.

. . .

Budim se sva otečena od plakanja.

- Isuse – ustanem polako i odem u kupatilo da se sredim.

Vratim se natrag i priđem prozoru. Moja majka je pazila na Noru i Emili. Ne vidim Arturov auto.

Siđem dole i krenem ka majci.

- Mama . . .

- Hej mila, jesi li dobro?

- Da. Ko je doveo decu iz vrtića?

- Artur, ti si spavala.

- Gde je on?

- Otišao je, rekao je da ga nazoveš kad želiš da se vrati.

Klimnem glavom.

- Ah dete moja – moja majka me grli i ponovo počinjem da plačem.

- Nemoj ni slučajno, ponovo si trudna, neću situaciju kao sa Norom, umirala sam od brige za tobom.

- Znam mama, žao mi je – pokušam da se umirim.

- Mama? – prilazi mi Nora.

- Šta te bovi?

- Ništa dušo, dođi – sagnem se i čvrsto je zagrlim.

- Možda je stomak – Emili zaključuje.

- Da stomak – zagrlim i nju.

- Idite da se igrate.

- Ćao mama!

- Ćao mama.

Devojčice se odmaknu a ja buljim za njima.

- Isuse troje dece mama – želim samo da plačem.

- I sva imaju različite očeve.

- Sva će imati istog oca, mila Artur je dobar otac.

- Artur ne bi trebalo da je ovde mama, već Luka!

- Smiri se, Artur mi je rekao šta je pisalo u pismu njegovog oca.

- Pisalo je da je zbog njega Luka doživeo nesreću i da je taj čovek dozvolio da umre. Čekao je da umre mama da bi pozvao hitnu pomoć! Kakav je to čovek?

- Očajan.

- Mama!

- Znam čovek je . . . ali Artur nije kriv, znaš to.

- Znam mama ali u ovom trenutku ne mogu . . . nemam više snage mama. Kako to da vam objasim? I tebi i Arturu? U meni nema više snage a imam jedno dete, usvojila sam drugo i rodiću treće, to što mi je ostalo snage moram da sačuvam za njih.

- Znam dušo, hajde idemo nešto sa pojedeš.

- U redu.

Artur

- Gospodine tu je advokat – obaveštava me Grejs.

- Neka uđe – ustanem.

- Markose.

- Izvini što kasnim zadržao sam se na sudu.

- U redu, ianako sam ovde ceo dan.

- Sve je završeno. Sva nekretnina tvog oca je na prodaju i novac ide na tri računa za Noru, Emili i tvog nerođenog sina, sav keš je već prebačen u njihove fondove a fondom će upravljati tvoja supruga.

- Odlično, jesi li rešio sa mojom imovinom?

- Da, u slučaju tvoje smrti sve nasleđuje tvoja supruga a što se tiče pristupa tvom novcu i nekretninama to sam sve omogućio još kad ste počeli da živite zajedno.

- Odlično, jesi li za neko piće?

- Ne hvala, čeka me Roberta.

- Izvini.

- Ne . . . znam da samo radim za tebe ali čemu sve ovo? Da nisi bolestan?

- Ne ali čovek nikad ne zna šta može sutra da se desi. Želim da obezbedim svoju porodicu.

- Istina, pa tvoj otac je poginuo na skijanju.

- Da – i ostavio za sobom tonu problema.

- Onda vidimo se čim stignu ponude.

- U redu, hvala Markose.

- Prijatno.

- Prijatno.

Nazovem Grejs i kažem joj da može da ide kući, ako ja sedim ovde dok ne padne mrak ne mora i ona.

Moj život je sranje. Nisam video Miu već nedelju dana, svakog dana viđam devojčice ali ona ne izlazi iz sobe. Erika kaže da joj dam malo vremena, da je ne uznemiravam jer to nije dobro za bebu . . . Dao bih joj ja vremena koliko god želi samo kad bih znao da će preći preko svega, da će moći da me gleda a da ne misli o tome kako na mome mestu treba biti Luka Prajs.

Kao da smo na početku, ona zatvorena a ja samo sa ovim srcem koje je želi. Kako smo dospeli ovde? Kako sam mogao da budem tako neoprezan i dozvolim da sazna? Trebalo je da znam bolje, da sakrijem sve poput mog oca.

Ne znam šta da radim ali znam da ne mogu odustati od nje. Ne mogu, srce me boli bez nje.

Samo onaWhere stories live. Discover now