Venčanje

8.9K 613 0
                                    

Pa ovo svakako nije bilo u planu. Vidim ja da sam u poslednje vreme razdražljiva, bole me grudi, spava mi se . . . ni na kraju pameti mi nije bilo da sam možda trudna. Ali juče sam razgovarala sa Rajli i rekla mi je da je u drugom mesecu trudnoće to je bio hladan tuš i zato sam uradila test. Artur i ja nikad nismo razgovarali o tome, trenutno smo fokusirani na venčanje, podneo je papire da zvanično usvoji Noru i preuređujemo kuću. Artur, Nora i ja živimo zajedno već godinu dana, i moja majka živi sa nama ali ona je uglavnom sa onim njenim penzionerima, putuje žena po svetu a navukla je i Miltona i Klaru.

Krenem ka prozoru i ugledam Artura i Noru. Preuredio je jedan deo dvorišta koji sada liči na mini park, napravio joj je kućicu, ma ispunjava joj svaku želju a ona ga obožava. On joj nikad nije rekao ne a ona to koristi, nimalo ne sumnjam da će biti dobar otac i ovom detetu. Moram da nazovem ginekologa.

- Slavimo nešto? – gledam u svečano postavljen sto.

- Tako je – Nora je viknula i popela se na stolicu.

- Moje ime je Nora Prajs Ford – rekla je ozbiljno.

- Šta? – nasmešim se.

- Ona je zvanično moja ćerka – Artur je poljubio snažno.

- Znači sve je legalno?

- Tako je – pružio mi je papire.

- Još da i ti uzmeš moje prezime za tri dana i svi ćemo biti Ford – istaknuo je ponosno i znam koji pokon će dobiti za naše venčanje. Reći ću mu da sam trudna.

- Tri dana mama – Nora mi pokazuje prstima.

- Znam, hajde da jedemo, gladna sam.

Artur

Moje vančanje je definitivno dan koji nikad neću zaboraviti.

- Da, ja sam Artur Ford – namrštim se policajcima koji stoje ispred mojih ulaznih vrata. U mom dvorištu je zabava, danas smo se Mia i ja venčali a gomila ljudi se veseli.

- Bojim se da imamo loše vesti.

Namrštim se.

- Dogodila se nesreća.

Napustio sam svoje venčanje i odleteo pravu za Švajcarsku. Moj otac i Dajana su doživeli nesreću na skijanju. Moj otac je poginuo na licu mesta a Dajana je kritično. To za mene nije bio neki problem koliko činjenica da je u hotelskoj sobi bila sa dadiljom njihova petogodišnja ćerka Emili, moja sestra. Nisam ni znao da imam sestru.

. . .

- Telo vašeg oca će poslati nakon obdukcije, da li imate neku želju . . .

- Da, moj otac je oduvek želeo da bude kremiran.

- U redu, uradićemo tako.

- A Dajana, ima li promena?

- Nažalost ne, ona je još uvek u komi i specijalisti smatraju da je rizično premeštati je u Ameriku.

- Neka ostane za sada ovde ukoliko bude nekih promena obavestite me.

- U redu, i na kraju ovo su papiri za privremeno starateljstvo nad vašom maloletnom sestrom Emili Ford.

Uzmem papire.

- Šta će se dogoditi ukoliko se Dajana ne izvuče?

- U tom slučaju dete je siroče, Vi kao najbliži rođak možete da je usvojite, ukoliko ne želite može neko od daljih rođaka a ukoliko ih nema ili oni ne žele dete će preuzeti Socijalna služba.

- Ne . . . mislim ukoliko Dajana ne preživi ja ću preuzeti brigu o detetu.

- To neće biti problem ali dok je majka živa država Vam dodeljuje samo privremeno starateljstvo.

- Razumem.

- To je onda sve.

- Ostala je Emili – podsetim ga.

- Tako je, ona je sa dadiljom . . . Karmen Martinez, ona je iz Španije i koliko sam razumeo radi već godinu dana za Vašeg oca i maćehu. Socijalna radnica je preporučila da Karmen bude neko vreme sa detetom da bi se lakše prilagodilo.

- Razumem, hvala i bićemo u kontaktu.

- Gospodine Ford?

- Da?

- Advokat sam Vašeg oca već osam godina, znam da niste u nikakvom kontaktu ali do dete je Vaša sestra.

- Dete će biti dobro zbrinuto ništa ne brinite.

. . .

Glava me boli, nisam spavao trideset sati i treba da upoznam sestru. Isuse. Razgovarao sam sa Mio i objasnio joj sve, srećom snašla se sa gostima i završila moje poslovne obaveze koje sam je zamolio, sada traba da upoznam sestru.

- Ovde je.

- Posle Vas – pogledam u advokata mog oca.

Advokat je prvi ušao i sačekala ga je Meksikanka, Karmen beše?

- Karmen ovo je Artur Ford, sin Donalda Forda i Emilin brat, gospodine Ford ovo je Karmen, ona je Emilina dadilja.

- Drago mi je gospodine i primite moje saučešće – rekla je na engleskom sa jedva primetnim naglaskom španskog jezika. Mlada je.

- Hvala Karmen, gde je . . . Emili?

- Ona spava gospodine, zaspala je pre desetak minuta, ja ne bih da je budim jer je bila budna cele noći, tražila je oca.

- Shvatam, avion nam poleće za sat vremena ja ću je poneti. Je li sve spremno?

- Da gospodine.

- Razgovaraćemo u avionu, idemo.

. . .

Emili se nije budila, spavala je mirno čak i u avionu. Bila je suprotna od Nore, doduše malo je veća, ima crnu kosu kao ja i . . . ona je dete. Isuse ćale koji ti je kurac? Napravio dete u šezdesetim godinama.

- Karmen želeo bih da iskoristim ovu priliku da porazgovaramo.

- Slušam gospodine.

- Kao što znaš Dajana je u komi i pitanje je hoće li se probuditi a Emili me ne poznaje, ja nisam ni znao da ona postoji.

- Znam gospodine.

- Vodim je svojoj kući, za sada će živeti sa mojom porodicom ali bojim se da joj neće biti lako da nas prihvati, advokat mog oca smatra da bi bilo dobro da budeš sa nama u početku, zbog nje. Ne znam kako si radila za mog oca ali . . .

- Izvinite što prekidam ali ja sam radila za gospodina i gospođu Ford malo više od godinu dana, živim sa njima i briga o Emili je moja. Ja je vodim u vrtrić, dovodim kući, provodim vreme sa njom i rado ću vam pomoći koliko god to bilo potrebno jer volim ovo dete.

- Hvala Karmen. Videću sa mojom suprugom da ti obezbedi sobu u našoj kući, imaćeš platu i bićeš osigurana ništa ne brini.

- Hvala gospodine.

- Hvala tebi.

- Imate li dece?

- Da, imam ćerku.

- Koliko ima godina?

- Četiri – nasmešim se.

- Emili ima pet, lepo će se slagati ništa ne brinite.

- Nadam se, nadam se.

Samo onaOù les histoires vivent. Découvrez maintenant