Twisted combination/Završena

13

"BcArt!!!" Vikao je profesor Addams. "Kako možeš opet zakasnit!?"

Nekako mislim da se njegovom visočanstvu Addamsu ne sviđa moja ideja o kašnjenju.

"Oprostite profesore. Znate da se neće ponovi..-" krenula sam po pedeseti put s lažnim isprikama za koje sam, po Addamsovu stalnom prekidanju i ljutoj faci, više sigurna da ne vrijede.

"Tišina BcArt! Na mjesto!! Dosta mi je više tebe i tvojih sranja! Da te ne čujem DO KRAJA SATA! Tvoj glas je... Dosadan BcArt! U redu!!" Addams će, ako se ovako nastavi lomiti na mene, ostati bez glasa. Čudi me kako još nije.

"Da!" Uzviknula sam i stavila ruku na čelo u znak vojnog pozdrava. Sad sam i vojnik, fora.

Došla sam u neku klupu do prozora i bacila se do Kaspera. Sjela sam kao u krčmi, samo mi fali pivo i ja sam gotova. Kako sam umorna... Sigurno je ovdje četrdeset stupnjeva.

Hej, pa početak proljeća je... Onda ne može biti četrdeset stupnjeva.

Pamet moja pametna.

Malo čekaj sad! Bacila sam se do Kaspera? Zar je on u školi?

Okrenula sam glavu prema prozoru i vidjela dosađenu smeđu grivu prekrasnog Kaspera kako jedva drži oči otvorene. Čudno sam ga pogledala.

"Što je sad?" Pitao je umorno pospanim glasom.

"Od kad si ti u školi?" Pitala sam što sam tiše mogla s obzirom da me Addams nekako plaši svojim pustim prijetnjama.

"Od uvijek?" Podigao je obrvu.

"Ugh." Preokrenula sam očima i orvorila bilježnicu.

Što da danas crtam?
Ah, naravno, planine. To je jedino što znam.

"Ellie?"

"Što hoćeš Kasper? Vidiš da sam zauzeta?" Ljuto sam pitala tihim glasom buljeći u bilježnicu, i moram primjetiti, zadivljujuć crtež piramida i pravokutnika. Dobro, trebalo bi ličiti na planine, no ipak sam ja Elliengton.

"Je li istina da si..-"

"Čim mene pitaš je li istina onda vjerojatno jest, ali samo ti dovrši." Divila sam se još jednom mom remek djelu.

"Ajme. Je istina da si se svađala s Larom? Opet?" Pogledao me preko očiju.

"Pa naravno da je?" Pitala sam duh tonom. "Ti me smatraš za ku*vu? Ja sve osobe, koje se ne suprostave ku*vama, smatram da su ku*ve." Rekla sam pa.. dosta glasno svoju teoriju.

Addmas me, naravno kao i većinu svog radnog vremena, nije podržao i umjesto da se dere, iskoristio bolju, bezbolniju metodu, i samo me istjerao van.

Kako ja nekad volim živjeti.

"BcArt... Trebaš početi razmišljati o psihijatru..." Rekao mi je Addmas lažno suosjećajno.

"Ma hvala Vam profesore." Ravno sam rekla i, pohvaljujem se, mirno zatvorila vrata umjesto da ih zalupim.

Izvrsno, opet sam izbačena.

Odlučila sam otići do svojeg ormarića i staviti ruksak unutra jer odlazim iz škole.

Malo sam se vukla po podu hodnika zato što je jako dug i usput brisala prašinu.
Da, doslovno sam se vukla gmižući po podu. Radim uslugu čistačicama.

Dosadno mi je.

Otvorila sam vrata svojeg ormarića i... Nešto me prepalo unutra. Napravilo je čudnu buku i zaskvićalo.

Je li to... Jazavac? Molim?

Zašto imam jazavca u ormariću? Pa otvorila sam ga prošli mjesec. Nije moguće da mi se u mjesec dana jazavac posere u ormarić!

Ljuto sam pogledala oko sebe da vidim ima li netko nazočan ikakvo objašnjenje za ovaj skandal. Ali, ne, nema nikog osim Lare na drugom kraju hodnika kako stoji sa velikim kliještima, koje uglavnom ja koristim za provaljivanje u tuđe ormariće, i mislim da se Lara pokušava šuljati... Dobro ona mi neće biti od pomoći.

Natrag sam pogledala u taj ogavan i plijesniv prostor, moj ormarić khm, i jadne odvratne životinje nije bilo.

Kuda si sad pobjegao smrade jedan...

Kao da me briga. Idem uživati u svojoj slobodi.

I tako sam otišla u obližnji bar, pod obližnji mislim na prvi bar na koji sam naletila, što naravno i opisuje riječ obližnji, ali zapravo bar je bio udaljen dva sata pješke od škole. Putem sam preskočila osam barova, ali nisam u njih htjela ići pošto se u posljednja tri dana u svakom dogodilo više od deset ubojstva.

Bar u koji sam ušla, Lueer's dude, u njemu se proteklih dana dogodilo samo pet ubojstava tako da je jako poželjan na mojem spisku.

Vjerojatno nisam rekla... U ovom su gradu ilegalna i protuzakonita događanja, poput uporabe oružja na bilo čem živim ili dilanje ili pak krađa, normalna pojava.

Nekako smo opasan dio Amerike, no to me ne sprječava da živim svoj druže ne bojim te se život. Kako još nisam ubijena? Ja se ne brinem oko toga. Svi moramo umrijeti, zar ne? Neki će prije neki će poslije, ipak nam je to zadnja stanica života.

Mislim da je previše filozofije za danas.

Ali kako je Kasper bio zgodan danas u onoj crnoj majici.

U redu, ovo je ozbiljno previše, skoro sam popila cijelu flašu vodke i počinjem misliti na Kaspera.

Neki me starac, koji je sjedio kraj mene za šankom, čudno gledao. Podigla sam obrvu i popila još jedan gutljaj vodke, čisto onako da me njegove riječi ne raživciraju.

"Mala, već pola sata pričaš sama sa sobom." Starac je rekao. "Odi posjeti doktora."

Dala sam mu zbunjen pogled. Ajme, nisam normalna.
Ja sam ovo sve rekla na glas.

To je to Elienghton, vrijeme ti je za spavanje.

"Oh, pa to je jako neprikladno." Kimnula sam glavom starcu i teturajući izašla iz bara.

Po putu kući sam pala par puta u grabu, ali sam se čak uspjela živa vratiti doma.

"Ellie, opet si pijana." Majka mi je ravno rekla.

"Kako imaš lijepe oči. Ah pa i ja imam takve." Nasmijala sam se mami.

"Ti si pijana, a neki te dečko došao tražiti." Pokazala je prema dnevnom boravku s kuhačom. "Samo se ne blamiraj previše." Vratila se u kuhinju.

Frknula sam i oslanjajući se na zidove otišla u sobu. Nemam vremena za nekog dečka sad. Spavanje zove.