Twisted combination/Završena

4

I evo još jedan dosadan sat povijesti. Tko još prati na tome? Ja sigurno ne.

I inače znate što sam primjetila?

Kasper ide sa mnom u razred. Da čudno, zar ne?

I sad cijeli sat buljim u njega i pokušavam prokužiti zašto sve cure onako sline za njim kad im namigne. Ali ne shvaćam zašto. Potpuno je dosadan i običan. Možda... Im se sviđa njegovo oko dok namigne? Ili misle da će poletjeti ako se tako budu kreveljile kad ih Kasper pogleda?

Odustala sam od buljenja i vratila se uništavanju bilježnice. Zašto mene ne zanima ništa od onoga što učitelji pričaju? Možda jer... Je nebitno.

I što da radim? Nema Nali da ju provociram jer je budala otišla na spoj. Ma ajde koga znate a da ide na spoj u deset sati ujutro? Nali je idiot.

A da samo ometam sat? Ponovo..? Dosadno mi jee.

Ali... Ako ometem sat, možda ću biti izačena sa sata, što nas dovodi do... Ničeg novog, naravno.

I tako je moja pamtna glava odlučila da ometa sat.

Kako?

Popela sam se na klupu i počela pjevati pjesmu od Severine.

Mislit će ljudi da sam poremećena? Neka, bar se zabavljam.

"BcArt..." Profa je umorno rekla. "Molim te, siđi sa klupe... I prestani se savijati, nisi u striptiz klubu."

"Ali učiteljic..-"

"Nema ali! Izvoli, opet si zaradila ulaznicu za direktan posjet ravnatelju." Malo ljuće je rekla. "Djeco, ovo vam nije primjer normalne osobe."

"Ah učiteljice, kako i da budem normalna kraj svih vas. Koga zanima što se događalo prije petsto tisućljeća i čime su Austrijanci liječili drvenu gripu? Tko je tu nenormalan?" Smireno sam rekla te izašla iz razreda.

Jede mi se sladoled.

Mogla bih skočiti do pekare. Ali tamo nema sladoleda. Onda do slastičarne. Ali to je predaleko.

"Hej ludačo." Iza sebe sam čula poznat glupi glas. Ah ne, rekla sam mu da ima prelijep glas. Dakle ima lijep glas, ali je glup. "Što sad smijeraš?" Došao je Kasper do mene i smiješio se.

Izgleda... Mutavo.

"Idem u slastičarnicu."

"Sad?" Pitao je zbunjeno.

"A što, ti bi možda jučer?"

"Molim?" Bio je još više zbunjen. Ah...

Išla sam hodnikom do ulaznih glavnih vrata. Hoće me netko vidjeti od učitelja? Nije me briga. Ja samo hoću sladoled.

"Čekaj, Ellie!" Kasper je potrčao za mnom. "Što ćeš u slastičarnici?"

"Krasti pizzu i lakirati nokte." Preokrenula sam očima.

"Stvarno?" Prekrižio je ruke na prsima.

"Ti tako prirodno shvaćaš ništa ili samo s određenim ljudima?" Podigla sam obrvu. Inače su meni govorili da sam glupa ali ovaj... Ovaj me iznenađuje jako.

"Što..?"

"Ajme pusti me da idem u slastičarnicu!" Viknula sam.

"Dobroo. Ali idem s tobom. Ne bih želio da te kamion tresne i da odletiš u jamu." Pametovao je.

"Ali znaš... Možda će tebe 'slučajno' nešto tresnuti, khm ako mi budeš smetao bacit ću te pod tramvaj i pobrinuti se da ne izađeš odande." Unijela sam mu se u facu.

"Okej... Ja samo pazim na tebe." Slegnuo je ramenima.

"Pazi ti na sebe." Potapšala sam ga po prsima i prošla kraj njega.

Izašla sam u dvorište i udahnula svjež zrak te se divila lijepom pogledu na park. Ali mi je, kao po običaju, pogled uništio jedan jedini Dixi Kasper. Neka se goni.

Izdahnula sam u iritaciji i sjela na beton pred školom. Kasper je... Sjeo kraj mene.

"Pa pederu što si ti priljepak za mene?!" Ustala sam živčano. "Idem na kaznenu, tamo si." Hodala sam amo tamo. "Idem u wc, tamo si. Dođem u razred, tamo si. Izađem sa sata, tamo si. Sjednem na beton, vidi čuda, tamo si!"

Ustao je s betona. Približio mi se. Um... Dobro.
"Slušaj Ellie. Ako želiš da se maknem, u redu. Maknut ću se od tebe." Okrenuo se i ušao u školu.

Sad se on ljuti na mene?

Uh. Glupavog li dečka. Nema se pravo ljutiti na mene ako me živcira!

Počela sam skakati od ljutnje.
Neka zna da sam ja ljuta! Ja!

Nakon kraćeg skakanja, sam se smirila i otišla do slastičarnice. Fakat me iritira Kasper. Već sam mogla pojesti tri kuglice sladoleda i stići prije pola sata, ali me taj Kasper i to što sam mu morala pokazati da sam ljuta, zaustavljalo.

Prolazeći po zebri, nisam gledala ide li auto. Tko to gleda ako je zeleni čovječuljak za pješake? I kad sam bila na pola zebre, čula sam trubu auta. Zašto me opet netko uznemiruje?

Stala sam na zebri i ogledala se oko sebe. Au, vidim auta kako juri na mene. Brzo sam otrčala na drugu stranu i auto me skoro okrznuo. Bacila sam se na pločnik i gledala za grmovito brzim autom. On je sad tu u petoj brzini?! Kako se usuđuje samo, propalitet.

Odahnula sam jer sam vidjela da sam blizu slastičarnice.

Koji sladoled bih mogla naručiti?
Možda da naručim čokoladu i onda gađam onaj auto sladoledom? Da izgleda kao... Nema veze.

Gladna sam.

Ušla sam u slastičarnicu i sjela na barsku stolicu. Sad slijedi poznato Elliegtonino naručivanje sladoleda.

Ham... Da.

"Dobar dan, izvolite." Nasmiješila mi se konobarica.

"Dobar dan. Ja bih htjela kuglicu čokolade, vanilije, onaj novi okus kako se zove... Cookies. Da, cookies, dvije kuglice snickersa... Po svemu tome preljev od karamele i čokolade... I jednu kuglicu karamele, naravno. Htjela bih dva čokoladna štapića u tome, znate da izgleda lijepo. Želim da bude u kornetu... Ne, bolje je u zdjelici. Dakle u zdjelici. Hoću i pringelse na tome. I molim vas, čaša limunade s limunom za ukras na čaši." Nabrajala sam i nabrajala. Dovršila sam i ostavila konobaricu u čudu.

Ja sam Elliegton Olieve Greer Scarlet BcArt Prva. Što očekuju od mene da naručujem malo? Pa imam ime duže od Dunava.

Kad sam dobila svoj sladoled, i nakon borbe i svađe s konobaricom o novcu, sam napokon počela jesti taj čarobni sladoledni Elliegtonin kup. Ja sam smišljala to i trebalo bi uvesti taj recept u glavni meni.

Kako je savršeno.