Stavim kapuljaču na glavu i pretrčim preko ceste što brže mogu. Otvorim vrata ljekarne i zaprepastim se. Red je jako dugačak. Bacim brz pogled na mobitel. Za pet minuta dolazi autobus. Moram stići na njega jer nemam kako drugačije kući.
Bio je petak i bila sam gotova s terapijom kod dr. Bernmana. Morala sam otići ocu po tablete protiv glavobolje u ljekarnu. Nisam smjela doći kući bez njegovih tableta. A autobus samo što nije došao. Slijedeći je autobus za moj kvart tek za dva sata.
Pogledam kroz staklena vrata ljekarne. Kiša lijeva kao luda. Ulica je puna užurbanih ljudi s kišobranima u ruci. Svi se žure skloniti kućama, na sigurno. Oluja jača.
U rukama stišćem recept očeva liječnika. Promatram silne ljude. Rekla bih da nas je unutra najmanje trideset. Više ljekarnika radi te je gužva podijeljena u pet redova. Ispred mene je petero ljudi. Odahnem kad čovjek s početka reda strpa svoje lijekove u vrećicu i napusti ljekarnu. Još četiri.
Sat na mobitelu sada pokazuje tri minute do polaska busa. Poželim nekako zaustaviti vrijeme. Tapkam nogom po tlu. Moram stići.
Ali onako kako to uvijek je, i ovoga puta je sve na svijetu uroćeno protiv mene. Red je stoji jer jedna bakica ima smrtno važne dvojbe. Zabijam nokte u dlanove pokušavajući otjerati nervozu. Ne smijem doći kući praznih ruku. Znam da bih nastradala kad mu ne bih donijela tablete.
Izvana se začuje grom tako glasan i jak da sva protrnem. Vrijeme je katastrofa. Nebo je crno, oblačno i tmurno, kao da je već pala noć. Iako ni do toga nije ostalo puno. Sumrak je pri završetku.
„Možete ovdje stati u red“, začujem ženski glas. Okrenem glavu i shvatim da je red pokraj mene skoro pa prazan. Još dvoje ljudi čeka. Nisam ni primjetila.
„Hvala“, kažem i premjestim se. Za slijedeću minutu ja dođem na red. Pružim ženi papir i kažem joj da sam došla podići tablete za oca. Ona nešto utipka na računalo, ja joj dam novac i zatim mi pruži tablete u vrećici. Zahvalim se i pojurim van.
Poskliznem se i zamalo padnem ispred ulaza, ali u zadnji čas uspijem održati ravnotežu. U daljini vidim stanicu i ljude koji čekaju autobus. Još nije otišao!
Potrčim. Vjetar mi nosi kosu na sve strane, a kiša me moči cijelu. Vrećica, viseći s mojeg zapešća, poskakuje. Nisam ju imala vremena spremiti u ruksak. Moje marte šljapkaju po mokrome pločniku. Slučajno zagazim u lokvu koja mi pošprica cijele nogavice, ali nemam vremena da se brinem o tome. A i ionako sam cijela već mokra.
Automobili voze cestom trubeći na sav glas. Gužva je. Još jedan grom se spusti te se bijela munja očita na nebu. U daljini ceste ugledam autobus. Sranje!
Potrčim još brže, ali stanica je s druge strane ceste i udaljena otprilike šezdeset metara. Na izmaku sam snaga. Nemam kondicije.
Potpuno sam bespomoćna kad autobus stane ispred stanice. Zastanem. Nema koristi da dalje trčim. Ionako neću stići. Predaleko je. Ljudi uđu u autobus te se vrata zatvore i autobus se uklopi u gužvu.
Dođe mi da vrisnem na licu mjesta. Što ću sad? Kako ću čekati prokleta dva sata? Nemam kamo!
Na trenutak pomislim da nazovem oca, ali odmah odbacim tu ideju. Radije bih stajala na kiši dva sata i dobila upalu pluća nego bila s njime u autu i slušala sve grozote koje mi ima za reći. A i kao da bi on htio dignuti stražnjicu, sjesti za volan i doći po kćer.
Kad smognem snage, opet potrčim. Uskoro sam na stanici. Ondje je barem maleni krović pod kojim se mogu sakriti od kiše. Otišla bih u neki kafić ili dućan samo da ne stojim ovdje vani, ali odmah bi me izbacili van ovako mokru. Voda se doslovno mogla cjediti s mene.
CZYTASZ
Don't jump ➵ l.t.
Fanfiction»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
