Don't jump ➵ l.t.

chapter [43]

„Ruka će ti biti dobro. Sutra ćemo ti izvaditi šavove. Ostat će ti ožiljak, ali prilično tanak. Rana je više išla u dubinu nego po površini ruke, tako da ožiljak neće dolaziti do izražaja", reče liječnica. Kimam glavom i šutim, nije mi do govorenja. Ruka me gotovo više i ne boli. Ta rana zapravo nikad nije toliko boljela tjelesno koliko će boljeti kao vječno sjećanje na očev bijes. Želim ju upitati kad će me pustiti iz bolnice. Pomalo je čudno što me već nisu poslali kući s obzirom na to koliko se moja rana dobro drži. No, nije da se bunim. Ionako se osjećam užasno, vrtoglavice i slabost ne prestaju, tako da mi nimalo ne smeta ležati u krevetu cijeli dan i biti tetošena i daleko od škole i svih osuđujućih pogleda. Tada me u glavu udari moj posao u kafiću. Nisam uopće javila šefici što se dogodilo. Kad drugi ljudi završe u bolnici, uvijek imaju nekoga tko će javiti školi, nadređenima na poslu i svima potrebnima što se dogodilo. U mojemu slučaju nije tako. Ja nemam nikoga i sve moram obaviti sama.

„U redu. Moram ići obići još nekoliko pacijenata. Trebaš li nešto?" upita liječnica. Odmahnem glavom.

„Hvala", kažem, no jedva čujno tako da nisam sigurna je li čula. Liječnica mi uputi blag osmijeh, zatim mi vikne pozdrav i napusti sobu. Ostanem sama. Pogled mi poleti prema praznome susjednome krevetu u kojem je nedavno ležala ona gospođa. Medicinska sestra je rekla da će dovesti jednu djevojku. Pitam se hoće li i ona zatražiti premještaj.

Posegnem za mobitelom i odaberem broj kafića. Koliko god mi se neda prepričavati opet jednu te istu priču i opet proživljavati sve užase te noći, znam da moram.

-pripovjedač; sadašnjost-

„Gledajte, novi pacijenti samo pristižu, mjesta je sve manje i ne možemo zadržavati pacijente koji su se oporavili", reče liječnik Everdean na slušalicu.

„Ali ona se nije oporavila!" začuje se već pomalo iznerviran glas mladića s druge strane slušalice.

„O čemu govorite? U zapisima lijepo piše da joj sutra vade šavove. Jeste li vi svjesni da takve slučajeve ostavimo jedan dan nakon šivanja u bolnici i da ih onda šaljemo kući? U redu, njena rana je bila nešto dublja, no u ovo je vrijeme već trebala biti kod kuće." Mladić protrlja sljepoočnice. Postaje mu teško.

„Shvaćam, sve to stoji, ali pogledajte ju. Pogledajte u kakvome je stanju. Otac ju je zlostavljao i –"

„Stanite malo", prekine ga liječnik. „Oprostite ali kakve veze ima njezino fizičko stanje s traumama? Ona je u bolnicu dospjela zbog rane, ozljede, prolivene krvi koju je trebalo nadoknaditi. Ne pripada ovdje više. Rane su zacijelile."

Mladić glasno uzdahne. Ponestaje mu argumenata. Šuti neko vrijeme i smišlja što će reći.

„A odjel za duševne poremećaje?" upita mladić. „ Bih li mogao tražiti njen premještaj tamo?"

„Postoji mnogo stvari koje ne shvaćate. Rekli ste da djevojka posjećuje psihijatra redovito. Njeno trenutno stanje nije za ostanak u bolnici. Noćne more, ružne uspomene, uništena sreća – te stvari ne možete navesti kao razlog za njen ostanak u bolnici, mora biti nešto konkretno. To su stvari s kojima se svatko od nas susreće u životu. Kako bi onda bilo to da se svi zatvorimo po bolnicama? Djevojka mora nastaviti dalje, a ako bude nastavila s redovitim terapijama, sve će se srediti." Mladić postaje ogorčen. Nemoguće je liječniku objasniti kroza što sve prolazi ta krhka djevojka, ali i kad bi mu uspio sve to objasniti, liječnik je i dalje u pravu. Ne mogu ju zbog toga zatvoriti u bolnicu. Kad se malo bolje zamisli, shvati da i Rose sigurno ne bi htjela ostati na odjelu za duševne poremećaje. Još uvijek se sjeća kad ju je vodio na prvu terapiju kod psihijatra Bernmana. Imala je uplašeni dječji pogled u očima i stiskala je njegovu ruku. Bojala se da će ju ostaviti u bolnici. On joj to ne bi mogao učiniti.

„Ovo je zadnja stvar koju tražim. Ostavite ju ovdje još pet dana."

„Pet dana?!" liječnik se zgrane pa mladić mora odmaknuti slušalicu od uha na tren. „Ne dolazi u obzir! Zadržali smo ju pet dana duže nego što smo trebali. Tada sam vam rekao da je to zadnji zahtjev na koji pristajem."

„Molim vas, još samo pet dana. Spreman sam vam platiti." Mladiću se očaj čuje u glasu.

„Ja sam pošten liječnik i ne dam se podmititi. Kako vam to uopće pada na pamet?" Liječnikovo lice polako crveni od zahutkavanja rasprave.

„Ona mi je zaista bitna", reče i zašuti jer zaista više nema argumenata.

„Podsjetite me zašto uopće želite da ostane dulje u bolnici?"

„Jer će za dva dana morati na policiju i ispričati sve što se dogodilo. Neće to upisati u dokumente jer je maloljetna, ali žele čuti njeno svjedočenje. Kad bi još nakon toga ostala u bolnici, prošlo bi suđenje njenom ocu i situacija bi splasnula. Onda bi se mogla vratiti kući", reče mladić. Razmišljao je toliko dugo, spajao kraj s krajem i samo se nadao da će njegov plan upaliti.

„Vi zaista mislite da se neće doznati da nema skrbnika?"

„Nadao sam se da bi tako bilo, bar na neko vrijeme dok ne smislimo što ćemo dalje."

„Žao mi je što vam kvarim vaše fantazije gdje sve ima sretan kraj", liječnik će sarkastično, „ali to je nemoguće. Policija je već upletena. Oni neće dopustiti da to prođe bez upletanja socijalne službe, a mislim da i vi i ja znamo što to znači. Maloljetnoj djevojci bez skrbnika nije nigdje drugdje mjesto već u domu za nezbrinute maloljetnike." Mladiću se utroba grči. Jako je dobro znao što bi odlazak tamo učinio Rose. Uništio bi ju. Nervozno prođe prstima kroz kosu razbarušivši ju još više.

On šuti, no naposljetku, tihim glasom, upita: „Što da napravim?"

„Mislim da imam jedan savjet, no ne garantiram da će vam pomoći", reče liječnik.

„Bilošto", reče mladić, sav preuzet očajem.