»Quiet people have the loudest minds«
Točno u sedam i trideset Louisov auto pristao je ispred autobusne stanice na kojoj sam inače čekala bus kojim idem u školu. Otvorila sam vrata i skliznula na suvozačko mjesto. Nosnice mi je ispunio opojan miris osvježivača od metvice.
"Dobro jutro, Rose", začula sam njegov nježan glas. Neukrotiva kosa padala mu je s jedne strane čela dok su nestašni pramenovi stršali u svim smjerovima. Inače bih pomislila kako je ta frizura veoma neuredne, no na njemu je jednostavno izgledala...dobro.
"Dobro jutro", odvratila sam mu tihim glasom. Nisam bila od onih osoba koje puno govore. Zapravo, govorila sam samo kad se to od mene tražilo ili očekivalo, ili kad sam bila u panici. Postoji jedna poslovica: Tihi ljudi imaju najglasnije umove. S time se slažem više od ičega. Govorim malo, a mislim toliko toga. Toliko toga uvijek ostaje neizrečeno jer nisam dovoljno hrabra kako bih rekla što želim. Taj osjećaj je grozan. Kao da vrištiš u sebi, a ne možeš ništa reći.
"Kako se osjećaš?" upitao me te na sekundu skrenuo pogled s ceste na mene.
"Okej."
"A jučer? Jesi li isprobala moj savijet?" Kimnula sam glavom.
"Upalilo je. Osjećala sam potrebu da si naudim, ali učinila sam ono što si ti rekao i nekako me...umirilo." Kutovi usana izvili su mu se u malen, ali primjetan osmijeh.
"Drago mi je." Nekoliko minuta proteklo je u tišini. Zapitala sam se zašto si on uopće troši svoje dragocijeno vrijeme na to da mene vozi u školu. Zar nema svojih obaveza? Zar ne mora na fakultet ili nešto? Zašto uopće provodi vrijeme s običnom tinejdžerkom koju ni ne poznaje? Ta njemu je dvadeset i jedna godina, a meni sedamnaest. On je odrastao, a ja sam klinka. Shvaćala sam da je i on prošao kroz ovo, no zašto nije nazvao socijalnu službu ili nešto, zašto je baš on sam odlučio ostati uz mene? Na taj način zvučalo je kao da mu je stalo do mene, no to je nemoguće. Nikome nije bilo stalo do mene pa zašto bi onda njemu bilo? Možda je u meni vidio sebe u svojim godinama dok je proživljavao zlostavljanja. Možda mu je ovo bilo kao da spašava sebe dok je bio zlostavljan. Možda se osjećao zaštitinički nastrojen prema meni, kao prema malenoj sestri. Na sekundu mi se ta pomisao učinila nekako gorkom, to da me možda doživljava poput mlađe sestre, ne znam ni sama zašto. Kao da sam na sekundu poželjela da me doživljava nekako... drugačije od toga, na neki drugi način. Kako li sam samo glupa. Kao da bi me on doživio na taj 'drugi' način. Nemam ni osamnaest. Ja sam za njega dijete. Nije kao da me briga ili ništa. Je, došapnuo neki maleni glasić iz dalekog kutka mojega uma, no odgurnula sam ga. Možda bolje da ne razmišljam o tome.
"Nadam se da ćeš se i dalje nastaviti truditi da se ne ozlijediš, Rose. Shvaćam tvoju ovisnost, ali sada pokušaj da tvoja ovisnost postane ne-rezanje", prekinuo je tišinu. Pogledao me kao da očekuje odgovor.
"P-pokušat ću..."
"Slobodno više govori, neću te pojesti", našalio se. Desni kut moje usne izvio se u nekakav maleni smiješak.
"Ne govorim puno."
"To vidim. Nego, reci mi, klinci iz škole - kako te to točno zlostavljaju?" Lagano crvenilo izbilo mi je u obraze.
"Uhm.. Oni, ovaj.. Uglavnom me vrijeđaju i ismijavaju. Ima jedan d-dečko koji me ucjenjuje z-za novac." Louis je podigao obrvu.
"I ti mu stvarno daješ novca kad god on to traži?" Potonula sam u sjedalo.
"Mhm."
"Sredit ću to", rekao je. Val panike me zapljusnuo. Kako je to mislio?
"Mislim d--"
YOU ARE READING
Don't jump ➵ l.t.
Fanfiction»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
