Don't jump ➵ l.t.

chapter [19] texting

Ostatak sam dana učila i pisala zadaću koje je bilo gomila. Polako me već boljela glava od knjige te sam počela gubiti koncentraciju. Odlučila sam da se trebam barem nakratko opustiti. Ustala sam od stola. Iz ladice sam izvukla svoj veliki blok za crtanje te olovku.

Otvorila sam vrata malenog balkona koji se nadovezivao na moju sobu. Sumrak je polako padao. Sjela sam na pletenu stolicu te sam navukla jaknu. Pogled i nije bio nešto posebno. Vidljive su bile tek dosadne sive zgrade koje se vežu jedna za drugu. Tek u daljini, jedva vidljiv, vrtio se London Eye. Ceste su bile ispunjene automobilima, pločnici ljudima. Uzdahnula sam.

Zatvorila sam oči i na trenutak zamislila da sam ponovno u Manchesteru. Osmijeh je prešao mojim licem. Manchester je bio nešto potpuno suprotno hladnom i ozbiljnom Londonu. U sjećanje mi je banula slika moje stare kuće. Oh, što bih dala da se tamo mogu vratiti. Naša kuća je tamo bila puno ljepša. Imala je smeđo-narančastu fasadu koja je činila da i izvana izgleda toplo i sigurno. To je bila i iznutra. Imali smo crvene i bijele zidove. Moja soba gledala je na naše prekrasno stražnje dvorište. Nikad nismo bili bogati, ali imali smo nešto više nego sad. Osim što smo moj otac i ja imali više novaca, imali smo i sreću. I ljubav. I prijatelje. Pravi život.

Naše je dvorište bilo maleno, ali za mene prelijepo. Imali smo veliki zeleni travnjak, malenu terasu. Imali smo posađeno svakakvo cvijeće, makar nikad nismo imali odraslu ženu. Otac i ja smo se svakoga proljeća sami bacali na sađenje cvijeća. U nosnice mi se ušuljao onaj poznati, već gotovo zaboravljeni miris svježe, pokošene trave. Vidjela sam oca kako gura kosilicu travnjakom dok ja idem iza njega i grabljam ostatke pokošene trave, a moj mi se pas Čupko vrti oko nogu i veselo maše repom.

Često bih se za vrućih ljetnih dana ljuljala na ljuljačci koju mi je otac napravio te sam s nje skakala u daljinu. Moji prijatelji i ja smo se voljeli natjecati tko će dalje skočiti te čiji će doskok biti luđi i smješniji. Vraćali bismo se kući oguljenih i krvavih koljena, no uvijek bi sve završilo smijehom.

U mome starome dvorištu najdraža mi je bila vrba. Tata mi je pričao kako je, kad su se on i mama tek doselili na taj posjed, mama htjela srušiti vrbu, no on joj nije dao. Drago mi je da nije, jer ta mi je vrba postala najdraže mjesto za igru. Njene su duge grane visjele do poda čineći unutrašnjost poput tajnog skrovišta. Prijatelji i ja bismo često tamo imali piknike te smo se verali po njenim granama. Kad bi došla zima, grane i lišće bi joj se potpuno zaledili čineći naše skroviše još čvršćim i jačim. Kako su njene grane bile jako guste, u unutrašnjosti uopće nije bilo snijega.

Vratila sam se u ružnu stvarnost i shvatila kako sam nesvjesno počela crtati vrbu. Osjećala sam strašnu nostalgiju za dobrim, starim vremenima. Bila sam na rubu suza dok je olovka u mojoj ruci klizila papirom vraćajući u život staru vrbu.

Odjednom mi je mobitel zavibrirao. Odložila sam blok i olovku u krilo te sam iščeprkala mobitel iz džepa. Dobila sam poruku. Srce mi je preskočilo otkucaj... možda zato što sam vidjela da je to Louis.

Otvorila sam poruku.

Louis: bok :) što se radi?

Maleni osmijeh je prošao mojim licem. Nismo se čuli već nekoliko dana, od onda kad smo bili kod psihijatra. Razumjela sam to. On je imao svoje brige, bio je odrastao čovjek, studirao je psihologiju, morao je slušati predavanja na fakultetu te puno učiti. Utipkala sam odgovor.

Ja: hej :) učim. Zapravo, učila sam. Sad crtam nešto jer se više ne mogu koncentrirati.

Poruka je stigla nekoliko sekundi kasnije.

Louis: a bi li možda htjela odmoriti glavu od knjige?

Srce mi je brže zakucalo. Na što je točno mislio?