Kapljice vode klize po mojem tijelu. Oko mojih gležnjeva kovitla se mješavina sapunice i vode i polako odlazi odvodom. Završim ispiranje tijela te ugasim vodu. Polako izlazim iz tuša osjećajući laganu vrtoglavicu.
Zaogrnem se ručnikom i stanem na hladne pločice. U kutu kupaonice nalazi se veliko ogledalo koje obuhvaća cijelu moju figuru. Izbjegavam pogledati u ogledalo. Umjesto toga, od ispod umivaonica izvučem vagu. Duboko udahnem i stanem na vagu. Bacim ručnik sa sebe. Srce mi počne kucati ubrzano.
S nadom pogledam u brojeve na vagi i zbog prizora poželim baciti vagu u ogledalo i razbiti sva ogledala na svijetu kako se nikad više ne bih mogla vidjeti.
Zlobni brojevi su i dalje tu. Moj cilj je bio do danas skinuti petnaest kilograma. No prokletih kila nestalo je samo jedanaest. Siđem s vage i odgurnem ju nogom. Naslonim se na popločani zid koji je vlažan. Unutar mojeg trbuha želudac mi zakruli.
"Začepi!" viknem. Nisam ništa jela od jučer navečer. Grlo mi je bilo potpuno suho i cijelog dana sam osjećala vrtoglavicu i glavobolju. To dvoje je bilo glavna sastavnica svakog mojeg dana, ali danas je bilo izraženije nego inače.
No ne mislim jesti ni sada. Neka mi to bude kazna. Kilogrami nisu nestali onako kako sam htjela. Suze mi naviru na oči osjećam kako mi donja usnica podrhtava. Smognem hrabrosti i došećem do velikog ogledala.
Nekad sam voljela vjerovati da odraz u ogledalu laže, da to nisam stvarno ja. Voljela sam se pretvarati da ovaj odraz vidim samo ja, a da me drugi vide kao prelijepu djevojku.
No zašto izbjegavati istinu i lagati samome sebi? Ovakva sam. Koliko god se to trudila popraviti, ne mogu.
Suza mi sklizne niz obraz. Mrzim svoje tijelo. Mrzim svoje velike grudi, debele noge, široki struk. Mrzim, mrzim, mrzim.
- p r i p o v j e d a č -
Ispred ogledala, dok su joj suze klizile niz obraze, stajala je jedna djevojka. Bila je to sve u svemu vrlo nesretna i tužna djevojka.
I ostavljena.
I zlostavljana.
I sama.
I mnogo još toga.
Ne sviđa joj se njezin odraz. No kao jedno od onih ogledala u lunaparku koja te udebljaju ili izduže ili izobliče, nalazilo se i u njezinome umu. Imala je iskrivljenu sliku o sebi. Vidjela se drugačije nego što stvarno jest.
Čudesno je na što te tvoj um sve može navesti daš li mu tu moć. Ona mu je tu moć dala nesvjesno, preko svih onih povika zlih ljudi: debela, debela!
Rose nikad nije bila debela. Bila je normalna djevojka. Ono što su nepromišljeni ljudi smatrali šalom i načinom da ju izazivaju utisnulo je na njoj neizbrisiv trag. Povjerovala je njihovim riječima i odjednom, ogledalo se pojavilo u njezinome umu.
Sada se ta djevojka gledala u zrcalo razmišljajući o tome koliko je debela. No bila je potpuna suprotnost. U odrazu je zapravo bio kostur presvučen kožom. Njene noge bile su dvije čačkalice, nezdravo tanke. Struk joj je bio toliko uzak da su se sva rebra jasno ocrtavala kroz njenu tanku kožu. Trbuh nije ni postojao na njezinome tijelu. Postojala je samo malena udubina koja se pružala prema rebrima. Imala je poveće grudi zbog kojih nitko ne bi ni slutio što se nalazi ispod širokih džempera koje je nosila. Sve kosti na njezinome tijelu bile su jasno izražene, ali znala je to dobro sakriti.
Hranu je odbijala. Zauvijek ću biti debela - zvonilo je u njezinoj glavi. Tolike proklete neistine vrzmale su se u tome jadnome izmučenome umu. Jela je jednom na dan. Uglavnom je to bilo onda kad bi došla do te mjere da je kruljenje u njenome želucu bilo tako jako da ga se moglo čuti i s kilometra udaljenosti, ili kad bi došla do te mjere da je mislila da će se srušiti.
Ne bi joj bio prvi put, doduše. Znala se onesvijestiti zbog nedostatka hrane.
Kad bi i pojela nešto, panika se javljala u njoj te je odmah morala izbaciti iz sebe svu hranu. Gurala je prste u usta i sve bi povraćala u zahodsku školjku.
U njenome organizmu nedostajalo je vitamina, bjelančevina, željeza, ugljikohidrata. Zbog toga je stalno osjećala vrtoglavicu i glavobolju, te je čula šum u ušima. Već je i bila navikla na to, to troje postalo su joj životni suputnici.
Često je osjećala umor i san bi joj vrlo lako dolazio na oči. Nikakvom tjelesnom aktivnošću nije se bavila. Sam bi ju hod od stanice do kuće znao nekad toliko izmoriti da je umalo pala. S tjelesnog odgoja se u školi ispisala već odavno.
Rose je bila anoreksična i bulimična i nitko nije znao. Postojala je samo ona, ogledalo, vaga, ispovraćana hrana i njene suze. A sve je počelo običnom šalom, šalom koja se pretvorila u još jedan od problema koji su činili njen život tako užasnim.
Samo je htjela biti prihvaćena. U njoj je rasla nada da će, smršavi li, biti više prihvaćena u životu. No otišla je predaleko. Postojala je granica i ona ju je prešla.
A poslije granice postoji samo jedno - smrt.
Rose Hathaway bila je poput titrajuće žarulje. Polako se palila i gasila, titrala je i borila se. No žarulji je suđeno da kad tad pregori i da nastane tama.
Ne otvori joj li netko oči, ona će se jednostavno... ugasiti.
YOU ARE READING
Don't jump ➵ l.t.
Fanfiction»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
